Архиве ознака: Priče iz komšiluka

Priča o dva konja

Naslovna fotografija: Srbijadanas.com

Nakon što je odbio svoju četvrtinu konzerve graha, Zoran je izašao iz rova da ispravi koljena i vrati život nožnim prstima stiješnjenim u mokrim, blatom ulijepljenim čizmama. Nadao se da će tu noć tutnjati samo njihova crijeva po čijim pucnjevima su se već mogli razlikovati. Tako bi Ozrenova neočekivano zapištala kao grah iz pretis lonca neposredno prije ključanja i piskutala bi duže nego što je čovjeku ugodno, gotovo do granice iritantnosti, poput neobuzdane omladine kad konačno dođe do riječi. Zdravkova bi zazviždala kratko i snažno, da bi odjednom zamrla, podmuklo kao prekid paljbe usred noći, za koji nikad ne znaš koliko će trajati. Ivanova bi zavijala dugo i postojano, potpuno suprotno njegovom asketskom životu. A Zoranova? Zoranova su već odavno utihnula.

Uputio se uskom stazom kroz šumu koja bi ga, da su okolnosti bile drugačije, podsjećala na onu u kojoj je proveo djetinjstvo. I kosa i brada su ga užasno svrbjele i odupirao se porivu da ih raščeše do krvi. Znao je da će uskoro stići do jedinog mjesta koje ga je u ovim okolnostima ispunjavalo mirom. I onda ga je ugledao. Bio je tu kao i svakog dana, umoran, ali dostojanstvenog držanja. Dovozio im je vodu, hranu, municiju, ponekad medicinske potrepštine. Njegov pogled odavao je razumijevanje. Kao da je sav teret ovog besmislenog ratovanja pao na njegova pleća, pleća tog teglećeg konja čelične konstitucije, povijenog vrata i uskih sapi. Crvenkasto-smeđa dlaka mu se presijavala prkoseći hladnoj planini koju su nadvili teški oblaci crni poput njegove grive. Na tankim nogama isticali su se crni gležnjevi. Zoran mu je prišao i nježno prislonio svoje lice uz njegovo. Da istovremeno nisu zatvorili kapke i da su okolnosti bile drugačije, pažljiv posmatrač bi uočio da obojica imaju iste, srneći meke i konjski izbočene oči. Dijelili su i strpljivost duha i pritajeni temperament.

Zorane, Zorane, prenu ga glas njegove Milanke. Opet si nekud odlutô. Slušaj, Boris se vratio. Da, vratio se! Na konju! Zamisli! Zvala me Rada juče, plače od sreće, kaže lijep je kô slika, da ga samo vidiš. Prepolovio se, nema ga šta vidjeti, ionako je uvijek bio mršav, ali je i dalje lijep. Tako kaže. A konja zavezô ispred zgrade i stalno ga miluje i tetoši. Zove ga Bjelobradi Žika. Kaže Rada da je velik i bijel kô srebro. Boris ga stalno perka. Smeta mu i najmanji trag skorene krvi. Cijeli Mejdan dolazi da ga vidi. Da su okolnosti drugačije, neko bi pomislio da je to zabavno.

Zoran je nijemo posmatrao jednu tačku. Milanka nije bila sigurna da li ju uopšte sluša. Svejedno se nadala da će ga obradovati vijest o sinovcu Borisu koji se izvukao zahvaljujući konju Žiki. Međutim, njegova reakcija je, po običaju, izostala. Sjedila je još malo, pričala o djeci, o komšijama koje su se vratile i onima o kojima se još traga, ispravila posteljinu na krevetu iako ju je zategla čim je došla, a onda je ugledala doktora na vratima i obratila mu se kao da Zoran nije tu.

Doktore, Zoran ni mrava ne bi zgazio. Znam ja da je u ratu drugačije, spašavaj živu glavu, ko te pita, ali sigurna sam da nikog nije ubio. Hoće li on ikad biti kô prije? Već dva mjeseca nije progovorio. Doktor joj je utješno prislonio ruku na leđa, a očima dao znak da će ju ispratiti, da je vrijeme da pođe.

***

Samo dva dana prije ovog razgovora, granate su pljuštale poput šamara ostavljajući za sobom kratere veličine afričkih zemalja i raspolućujući ljudska tijela poput nemarnih kasapina lišenih urednosti i emocije. Vatre su plamtjele mahnito, svaka za sebe, usamljene i nečujne od buke ratišta, kovitlajući garež i prenoseći miris spaljenog mesa. Šumom su pucketale grane kao posljedica sumanute jurnjave. Koščati mladić od nekih 19 godina, bistrih, svijetlo-zelenih očiju jahao je na konju posivjelom od prašine, isprskanom krvlju i zaraslom u mahovinu. Da su okolnosti bile drugačije, neko bi pomislio da je ovo nestvaran, filmski prizor. Nisu pravili predah, a čini se da životinji nije smetalo. Opasnost joj nije bila nepoznata. S vremena na vrijeme, mladić bi ga pomazio po vratu i prošaputao: Izdrži još malo, Žiko, i sredićemo ti to kopito. Uskoro ćemo vidjeti Vrbas i bićemo na sigurnom.

***

Ubio se, začulo se iza njihovih leđa.
Milanka je preblijedjela kao Zoranove duge, avetinjske, neprospavane noći. Skamenjena u mjestu, zadrhtala je. Ko se ubio?
Konj.
Kakav, bolan, konj? Zorane, o čemu pričaš?
Izvršio je samoubistvo. Gledao sam ga. Samo je prišao obronku i bacio se niz padinu. Tek tako. Iz čista mira. Eto, rekao sam. Ionako svi mislite da sam lud. Da je meni neko to pričao, i ja bih pomislio isto.
Doktor joj je klimnuo. Milanka se strovalila pored Zorana, stegnuvši ga iz sve snage, i glasno zajecala.
Vidio sam konja kako se ubio!, odjekivalo je bolničkim hodnikom.

 

(„Priča o dva konja“ nagrađena je tabletom, poklonom kompanije m:tel, za drugo mjesto na regionalnom konkursu za kratku priču pod nazivom „Priče iz komšiluka 3“ u organizaciji portala Mondo.ba. Priča će biti objavljena zajedno sa drugim izabranim pričama u izdanju kuće Imprimatur.)

Priče iz komšiluka

Naslovna i sve druge fotografije u tekstu: Vedran Ševčuk, Mondo.ba

Nedavno su objavljene nove „Priče iz komšiluka“ u izdanju izdavačke kuće „Imprimatur“ iz Banje Luke. Na ovogodišnji konkurs portala Mondo.ba – koji je, za razliku od prošlogodišnjeg namijenjenog isključivo autorima iz Bosne i Hercegovine, bio regionalnog karaktera – pristiglo je nešto više od 170 priča. Od toga su 42 uvrštene u zbirku. Ne bih vas pretjerano zamarala onim zvaničnim podacima o organizatorima, članovima žirija, nagradama, porijeklu učesnika,.. O tome možete naći sve neophodne informacije na nekom od sljedećih linkova: Mondo.ba, Nezavisne novine, Srpskainfo.com.

Ono što želim sa vama podijeliti su moje lične impresije, od kojih sam neke iznijela pred prisutnima na samoj promociji, ali od silnog uzbuđenja i vrućine u prepunoj sali misli možda nisu bile najkonciznije. Inače, za one koji ne znaju, moja priča „Redni broj 21“ je prošle godine uvrštena u istoimenu zbirku. Ako ovako nastavim, a planiram, osim ukoliko organizatori ne postave neku starosnu granicu za učesnike, a obećali su pred svima da neće (sad imamo i pisani trag o tome), za nekih desetak godina bih mogla objaviti i promovisati svoju samostalnu zbirku priča iz komšiluka. 😂

41124530_550846105349965_6089676284655304704_n

Ovogodišnja zbirka je daleko kvalitetnija od prošlogodišnje, što je i logično jer je okupila više stvaraoca sa šireg područja. Osim što su kvalitetnije, priče odišu nekom posebnom svježinom, i stila i obuhvaćenih tema, snažne su i tople, slojevite, ozbiljne i duhovite. Nisam neko ko gaji iluzije niti imam ozbiljne ambicije da se bavim pisanjem, nekad prosto imam tu simboličku potrebu da neke priče izbacim iz sebe i svjesna sam njihovih manjkavosti. Doduše, moja se našla posljednja na ovoj listi, pa nisam sigurna je li se tu provukla na jedvite jade, preko štele ili je tu zato što konac djelo krasi. 😂 Svejedno, bez imalo pretjerivanja mogu reći da sam izuzetno ponosna što se i moj „Stari sat“ našao u društvu ovako sjajnih i talentovanih autora za koje će se tek čuti. Štaviše, neki su u međuvremenu, između dva konkursa uspješno objavili svoje prvence i osvojili čitaoce. Konkretno mislim na Milanku Blagojević i njene Mandarinske patke koje sam vam baš nedavno predstavljala, te na jedinog muškog člana jedinog čitalačkog kluba iz Banje Luke, a vjerovatno i Bosne i Hercegovine, Stevu Grabovca čiji novi rukopis je u pripremi i uskoro će se naći pred ljubiteljima književnosti.

Lijepo je znati da postoje ljudi koji još uvijek brinu o budućnosti književnosti na ovim prostorima i što na ovakav način njeguju finu pisanu riječ i daju svestranu podršku neafirmisanim autorima. Tom prilikom želim da zahvalim Mondu na ukazanoj prilici i pohvalim ogroman napredak u organizaciji i realizaciji ovog projekta u odnosu na prošlu godinu, a prvenstveno izdavačkoj kući „Imprimatur“, Borisu Maksimoviću, njegovoj supruzi i cijelom timu koji svakodnevno rade odličan posao kad je u pitanju promocija domaćih snaga i to rade krajnje odgovorno, profesionalno, ozbiljno i šarmantno. Ne sumnjam da će tako i nastaviti.

41122983_550845465350029_4677306220992790528_n

I za sam kraj, dugujem izvinjenje svojoj prijateljici Milki, pobjednici ovogodišnjeg konkursa koju sam driblala da napiše nekoliko riječi za promociju, a koje na kraju nisam podijelila sa svima, te ću ih zato sad ovdje prepisati, zajedno sa mišljenjem članice žirija Aleksandre Savić o njenoj priči, a koja je, između ostalog, rekla da zaista voli priče o ženama, kao i priče koje pišu žene, ali i da u njima često nailazi na svakojaka pretjerivanja.

Kao da žene same po sebi nisu dovoljno veličanstvene u svojoj ljepoti, mudrosti i patnji, kao da bi trebalo nečim dodatnim potkupiti čitaoce. Pobjednička priča nije takva i zato mi se veoma dopala. ‘Sirena’ Milke Kolundžić autentična je, topla i surova priča istovremeno, napisana izvornim jezikom. U 800 karaktera našla se priča o teškom poslu, o novom vremenu, ženama sa sela koje žele obući radna odijela, o trpljenju, ćutanju, o ženi koju ne poštuje ni muž, ni majka, ni djeca, rekla je predsjednica Udruženja lektora Republike Srpske, naglasivši da jedva čeka izlazak prve samostalne zbirke priča prvonagrađene autorke Milke Kolundžić iz Kotora.

I ja nestrpljivo očekujem Milkinu prvu knjigu jer je njeno pisanje zaista genijalno, a u prepisci s Milkom, koju poznajem još iz prošlog života, stoji da joj je neizmjerno žao što (večeras) nije u društvu autora prekrasnih priča, koje je dan za danom, nakon proglašenja pobjednika konkursa ‘Priče iz komšiluka 2’, iščekivala i čitala na Mondo.ba portalu.

Sam konkurs je onoliko dobar koliko kvalitetnih priča okupi na jednom mjestu. A, kao neko ko voli, prije svega, da čita – usuđujem se da kažem da je ovaj odličan! „Sirena“ je moj prvi izlazak ‘u svijet’ i ‘na megdan’. Iako pišem odavno, trebalo je malo herca da se izađe van sopstvenih granica komfora. Čak i u ovim (sitnim) godinama. Hvala članovima žirija što su u njoj prepoznali vrijednost i tako dali ‘vjetar u leđa’ i mogućnost za ukoričenje i nekih drugih priča. Hvala i izdavačkoj kući Imprimatur i portalu Mondo.ba na prilici pruženoj mladim i ‘kratkopričašima’ sa stažom. Ne znam ko je zaslužan za naziv samog konkursa, ali – ‘Priče iz komšiluka“ ostavlja utisak pristupačnosti i topline, tako da se i ljudi koji nemaju apsolutno nikakvog ili vrlo malo iskustva sa pisanjem i konkursima osjećaju unaprijed osnaženo da pokušaju. A onda je sve moguće. Evo, vjerujte mi na riječ.

41104633_550845165350059_3419466658278801408_n

Još jedna zanimljivost sa same promocije je ta da su mnogi autori pročitali svoje priče pred svima. Ne mogu opisati svoje oduševljenje tom odlukom, jer dotad nikad ničemu sličnom nisam prisustvovala ne sluteći kako divno može biti slušati druge dok čitaju (svoje) priče. Iako sam ih sve sama ranije pročitala na Mondovom portalu, autori su im dali neki poseban, autentičan šmek, oživjevši svoje likove tačno tu pred nama zbog kojih smo na trenutak bili dio nekog sasvim drugog svijeta, onog toliko poznatog i dragog svijeta koji poznaje svaki opsesivni čitalac.

Ovu zbirku možete naručiti putem novog sajta „Imprimatura“, a sve priče su već objavljene na portalu Mondo.ba gdje će se uskoro pojaviti i objedinjene u pdf-u. Mogla bih sad izdvojiti svoje favorite, ali poslije interpretacija samih autora, više nisam sigurna koji su to, tj. plašim se da bih neku zaboravila, stoga, krenite lagano, redom.

Stari sat

Naslovna fotografija: Wallpaperbetter.com

Već peti put čitam natpis na vratima hirurške sale broj dva i po ko zna koji put vadim telefon da vidim koliko je sati iako nije prošlo ni dvije minute od posljednje provjere. Mrzim tu naviku kojoj pribjegavam svaki put kad mi je dosadno ili kad sam nervozan. Besmisleno je više razbijati glavu zašto naručuju od sedam ujutru kad ne planiraju početi prije devet sati. U hodniku ispred operacione sale za male hirurške intervencije već nas je četvoro: punačka studentkinja koja pita koliko traje procedura jer ne želi da propusti jutarnja predavanja, poznanica zaposlena na državnoj televiziji koja nas uvjerava da je zahvat brz i bezbolan pokazujući nam mali ožiljak na dekolteu, mladić guste crne kovrdžave kose u pratnji majke koji ne uspostavlja kontakt očima ni sa kim od nas, i ja, pomalo umoran od pretjerane brige kako ću se uklopiti u Sloveniji, gdje počinjem raditi za dva mjeseca.

Obuzet mislima nisam registrovao kad se pored mene stvorio visok čovjek od sedamdesetak godina. Vidjevši nas kako poskakujemo s noge na nogu i cvokoćemo na hladnim plavkastim pločicama komunističke zaostavštine uveliko oronule bolnice nad kojom noću oblijeću vrane sablasno nagovještavajući smrt kao u Hičkokovim filmovima, obratio nam se prvi put tihim glasom: Možda su nas namjerno pustili da ‘vol’ko čekamo, jer nemaju dovoljno anestezije, pa ‘oće da utrnemo.

Bio je obučen u vjerovatno najljepše odijelo koje je imao, tamnosivo, ispeglane košulje, crne kravate i besprijekorno sašivenog prsluka. Takva svečanost mogla je upućivati na to koliko cijeni instituciju u koju je došao i poziv ljekara. Postidio sam se svojih iznošenih patika. Savršen kroj njegovih pantalona otkrivao je tragove nekad snažne i korpulentne fizionomije. Dok je pričao pomalo otegnuto, oči su mu poskakivale i nije odustajao od namjere da nas zasmijava: Čet’ri puta sam ugrađivô stent, ali nikad nisam ‘vol’ko čekô.

Usporenim pokretima izvadio je iz džepa ručni sat. Oduvijek sam bio fasciniran tim starim satovima i uživao sam u pričama klinaca iz školskih klupa čiji đedovi su ih imali. Kupio sam ga dok sam radio u Austriji. Tamo sam čuvô novce jednoj bogatoj gospođi. Uvijek je imala nokte u boji i puno nakita po rukama. Mojoj ženi nije bilo drago što smo tu. Inače, ovi njemački sa lokomotivom su najbolji. Donio sam jedan i Gojku i Nedeljku, samo Urošu nisam.

Otegavši ‘u’ u posljednjem imenu, nastavio je pokušavajući nečega da se sjeti iako je bilo jasno da odgovor ne zna. Ne znam što njemu nisam. Kô da sam predosjetio da mu je vrijeme isticalo. Kad sam se vratio, rak ga je živog izjeo, ništa nije ostalo od ‘nak’og čo’jeka.

Dok je govorio, ogrubjelim rukama bi milovao onaj sat, opet ga lagano otvarajući i potom nježno vraćajući zajedno sa već oksidiranim lancem u džep. Posmatrao sam njegov profil dostojan antičke biste i blagi, stalnoprisutni osmijeh kada je doktorica uvela onog kosatog mladića, glasno i pomalo grubo naglašavajući da je u pitanju njen pacijent.

Nego, rec’ ti meni ima li ovdje neki sajdžija da mi ga malo pogleda i podmaže. U Mrkonjiću sam pitô, ali veli da mi ne može završiti za dan. Ja ‘oću da mi ga popravi tu preda mnom. Svi oni kažu dođi sutra ili za dva-tri dana, onda ga otvore, povade sve one kvalitetne sitne dijelove i ubace neke koji ne valjaju, ma goni ih, ko da ne znam šta rade. Nisam lud da im ga ostavim.

Nije valjda da ne radi?

Kao da je shvatio tok mojih misli preduhitreno odgovori: Ma radi, ne brini se, nije moje vrijeme još došlo. Izgleda da mi je suđeno da ih sve nadživim. Najstariji brat mi je umro još kô dijete. Prekrili su ga nekim jorganom od konoplje ili je u toj prostoriji u kojoj je zaspô bila neprerađena konoplja koju su netom obrali, više se ne sjećam, i kad su vidjeli da se ne budi, s’vatili su da se nekako otrovô ili ugušio pod tim. Davno sam sa’ranio i ženu, ispratio još dva brata, a evo nedavno i drugu sestru.

Tada je iz sale izišla moja poznanica, ovog puta raščupana, blago zarumenjena i odsutnog pogleda. „Da znaš da me je boljelo!“, kivno je odmahnula rukom, poželjela nam sreću i otišla. Vratio sam se svom sagovorniku koji je ponovo poglêdao na sat i smežuranom staračkom kožom prelazio preko gravure na poklopcu.

A Uroš je znao druga Tita. Kô momci bi zajedno išli na more i ostajali danima bez prebijene pare. Pričô nam je kako su na Brionima znali ušićariti za sladoled, pa liz on, liz Tito. A kako je tek bio lijep i uvijek tačan, tačan kô sat! Predavô je fiziku u gimnaziji,..

„Može sljedeći!“, arogantno nas je prekinula doktorica rekavši saradnicima da pripreme pacijenta dok se ona vrati s odjela. Ušao sam, skinuo se i legao. Treska vrata najavila je njen dolazak. „Ja bih dosad osam pacijenata završila, a tek smo na četvrtom“, osorno je osula paljbu po nedužnim tehničarima optužujući ih za sporost dok mi je davala anesteziju, a samo sekund kasnije osjetio sam rez oštrog skalpela na leđima.

(Priča „Stari sat“ uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu „Priče iz komšiluka 2“ i biće objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur).

Redni broj 21

Naslovna fotografija: Pinterest.es

Preznojavam se. Mrzim taj osjećaj. Kad se znojim bez ikakvog razloga. Samo zato što nisam znala odbiti tanku teksas jaknu koju mi je utrpala u ruke na izlasku. Biće ti hladno tako. Ponesi ovo. I sad se znojim, a ne mogu je skinuti jer su mi ruke zauzete. Svaki dodatni napor bi cijelu, ionako već dovoljno komičnu situaciju učinio samo komplikovanijom. A neki se još usuđuju reći kako su majke uvijek u pravu. I sad hodam sa punim kesama po gradu tražeći bankomat. Mrzim dizati novac sa bankomata. I sad to opet radim. Za nju, naravno. Sopstvenu karticu ni ne pomišljam da imam. Na sreću, nije bilo toliko mučno kao što sam očekivala. Uzimam sve prilično spretno, brzo ubacujem u torbu i odlazim poput kakvog kradljivca. Odmičem se polako, sigurnim korakom, iako mi koljena zapravo podrhtavaju, a srce poprima ubrzane otkucaje. Zadovoljna, postepeno smirujem disanje, prelazim na drugu stranu gdje je više drveća.

Gledam u građevinu koja niče u nekad lijepom centralnom gradskom parku gotovo na mjestu na kojem je bila fontana. Nedavno su tu našli kumu meni bliske prijateljice kako se kupa u nekoj ljetnoj haljinici. Bilo je to na dan vjenčanja njene rođene sestre. Šta li je sad sa njom, pitam se. Ipak mi je vršnjakinja. Poznajem je još iz osnovne. Da li i dalje traži lak bez sedefa da joj donesu prilikom posjete na psihijatriju? Na krošnji koja oivičuje sam park, poster. Obično ih ne gledam. I ne znam šta mi bi da ovaj pročitam. Na njemu slika dugonoge djevojke u nečemu nalik na gaćice, duga kosa na prosječnom licu i obnažene preplanule grudi. Ispod tekst sljedećeg sadržaja: Zar ti koji imaš grad pod sobom, ne želiš da ovakva djevojka bude sa tobom? Zgrozih se. Pomislih da je vrijeme da se ošišam još kraće. Uskoro će zaredati vrućine. Neki čiča iz sportske kladionice bulji. Imam želju da mu stavim svoj pazuh pod nos.

Prolazim kraj pekare i pogled mi ostade na pecivima. Nisam ništa doručkovala. A planiram u teretanu. Doduše, pojedoh čokoladicu koju mi vratiše jutros umjesto kusura. Ovdje to još rade. Da mi je makar vratila bazuku, da se sjetim dobrih starih vremena kad sam uz hljeb redovno kupovala životinjsko carstvo i jela ga usput, uz okrajak. Danas ni hljeb više nije ukusan i mekan kao nekad. Poješću nešto na brzinu kad dođem kući. Kako to da ni u jednom trenutku nisam poželjela jagode koje nosim u kesama? Imam i domaće i šumske. Šumske još po prvi put ove godine. Sjećam se kako sam kao dijete u kratkoj suknjici, izgrebanih nogu išla u šumu da ih berem. Uvijek bih ih više pojela nego nabrala. A i ono što bih nabrala za baku, do kuće sam znala pojesti. Koliko puta mi je tad zmija prešla preko nogu. I nikad nisam paničila. Mislila sam da zmije samo ne treba izazivati i da mi neće ništa. I zato sam uvijek bila tiha da ih ne bih uznemirila. Kada bih se zamišljala na samrtničkoj postelji, uvijek sam vidjela kako mi donose jagode. Ama kakvi vapaji Milene Dravić za jagodama u filmu Sutjeska. Čudno kako mi sad nisu zamirisale.

Zapuhnu me sparan vazduh. Osjetih isti onaj bol u glavi kao juče. Samo ne to, opet. Neću da se prisjećam jučerašnjeg dana kada sam mislila da će mi glava eksplodirati od nepravde. Tjeram se da mislim o nečemu lijepom. Opet pomislih na šumske jagode i ženu koja mi ih je prodala. Kako je samo ružno kašljala. Bez prestanka. A već sam zatražila i paradajz. Bilo je kasno da se predomislim i pobjegnem. Istog trenutka me nešto zagolica u grlu i počeh kašljati i sama. Isto onako grozno poput nje. Hoću li ikad stići kući da otrčim u teretanu? Puna sam bijesa. Jedva čekam da ispraznim svu negativnu energiju koja se juče nakupila u meni.

Window_shopping_in_Mexico_City (1)
Foto: Commons.wikimedia.org

Bio je to zadnji dan školske godine. Po svemu sudeći i mog pripravničkog staža. Vatrenog krštenja, kako su ga svi koji me znaju nazivali. Imala sam u odjeljenju dva učenika koja su mogla izgubiti godinu. Na kraju je Siniša nakon četiri zaključene jedinice (od kojih sam ja izmolila dvoje kolega da mu poklone dvojke kako bi išao na popravni) prošao glat, jer kako sam to jutro saznala (budući da sam četvrtkom u suprotnoj smjeni):

Razrednice, ne brinite se, bila je mama u školi. 

Ništa mi nije bilo jasno. Gorica je, i dalje, sa tri zaključene neprolazne ocjene, plakala pitavši me: Šta ćemo mi čiji roditelji ne mogu doći u školu?

Naivna i mlada kakva jesam, bila sam potpuno zbunjena. Ušla sam u zbornicu ljuta kao furija. Onda mi je sinulo, jer je jedna od navodno najstrožih profesorica stručnog predmeta pokazivala kolegicama svoje nove cipele iz poznate prodavnice luksuzne obuće koju jedan prosvjetni radnik sebi nije mogao priuštiti. Tačno sam se sjetila kad je jednom na pauzi između časova govorila kako ih je vidjela, a kako koštaju pola naše plate. Nije joj smetalo uzeti novac od samohrane majke, supruge poginulog borca, ali joj je bilo ispod časti pokloniti dvojku malenoj Gorici uprkos molbama. Baš kao što joj nije bilo poniženje šepuriti se po zbornici pred kolegama koji su razmišljali kako će prehraniti porodicu. Bijesno sam zgrabila dnevnik i stvorila se ispred nje. Briši, rekla sam krajnje smireno pokazujući na jedinicu ispisanu njenom rukom na stranici učenice pod rednim brojem 21.

sakura-derevo-vishnya-cvety
Foto: Shutterstock.com

Na dnu najduže ulice na svijetu, a to je uvijek ona posljednja do kuće kad se vraćaš umoran ili žuriš, pretičem neku ženu. Kako sam je obišla iza sebe čujem: Koliko su danas trešnje? Kako ih je samo vidjela među svim što teglim. Odgovorih joj. Uh, tako skupe. Juče su bile duplo jeftinije. Bez želje da nastavim dalju konverzaciju, mrzovoljno progunđah i nastavih. Ubrzala sam bez pozdrava i izvinjenja. Njen glas se gubio u gustini vazduha. Kao da sam udisala tijesto. Nikad nisam voljela ovakve razgovore. Baš kao što nikad nisam bila vješta u kupovini na pijaci. Cjenkanju pogotovo. Nikad ne bih obišla sve prodavače jabuka da bih odabrala najjeftinije ili najukusnije. I nikad nisam znala reći, dajte mi ove veće, zrelije, crvenije.

Prolazim kraj dvorišta pedesetogodišnjaka kojeg je mama jednom pitala za neko drvo koje ima posađeno u dvorištu. Rekao je: Moram pitati mamu. Navratite za koji dan pa ću vam reći… Sada ima neke ruže. Pomišljam da uberem koju i obradujem mamu. Čisto da ne galami zbog mog bijednog izbora na tržnici. Kupila sam trešnje koje voli i koje ove godine još nije ni probala, ali će im svakako naći hiljadu mana. Osjećam neku zebnju izazvanu blagim sjeverozapadnim vjetrom. Dobro je da imam jaknu.

(Priča „Redni broj 21“ uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu „Priče iz komšiluka“ i objavljena je u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur).