Архиве ознака: Selindžer

Najbolje knjige iz 2018. godine

Naslovna fotografija: Borislav Brezo

Većina onih koji pišu o knjigama na kraju godine (oni vrijedniji) ili početkom nove (ovi s troje male djece) sumiraju svoje čitalačke utiske i izdvajaju nekoliko najkvalitetnijih naslova koje rado preporučuju. Pa, kud svi tu i mali Mujo. Za sam početak moram reći da sam protekle godine čitala više nego inače iz više razloga. Prvih pet mjeseci sam još uvijek bila na porodiljskom odsustvu, pa sam imala vremena za čitanje, zatim tu je društvo iz D kluba čija je čitalačka energija zarazna i svi su zadavali sjajne knjige za čitanje, a kulminaciju je, svakako, izazvao prvi festival književnosti „Imperativ“ koji je obnovio moje interesovanje za savremene domaće autore. S te strane, veliku zahvalnost dugujem Saneli Babić, idejnom tvorcu i izvršnom direktoru festivala, ženi od koje se, zaista, mnogo može naučiti u svakom smislu, naročito o organizaciji posla, profesionalnosti i maksimalnoj predanosti poslu kojeg se prihvati. No, otom-potom, svakako ću jedan tekst posvetiti svemu onom što mi se na ličnom planu izdešavalo u proteklom periodu, a Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“ će tu, nesumnjivo, zauzeti centralno mjesto. Takođe, ništa od ovoga ne bi imalo smisla da ne spomenem sve vas, moje vjerne pratioce i čitaoce koji me konstantno podstičete i inspirišete sopstvenom strašću prema čitanju, koji me iznova podsjećate koliko je još dobrote i ljubavi ostalo u ovom rusvaju od svijeta, zbog kojih želim da budem bolja.

Nego, vrijeme je da pređem na stvar, ubiće me moji uvodi. Prema goodreads-u na kojem sam, poput svakog opsjednutog OKP-ovca uredno vodila evidenciju, prošle godine sam pročitala 67 naslova. Doduše, bilo je tu još sigurno 10-ak knjiga koje se ne nalaze na goodreads-ovoj listi, ali i među ovih 67 našlo se barem tri-četiri od kojih sam odustala. Uglavnom, odlučila sam da izdvojim samo one naslove koje bezrezervno predlažem, te da od istog autora ne preporučujem više od jednog. Jasno je da svi uporno čitamo djela iz opusa onih autora koje najviše volimo i da bismo tad najradije predložili sve njihovo, ali pokušaću to da ne radim. Fante je izuzetak, to se valjda podrazumijeva. Sveukupno, pročitala sam 15.706 stranica što, priznaćete, zvuči zaista impozantno. (Ako vas baš zanima, ovdje možete vidjeti šta se sve našlo na tom raznovrsnom spisku.) Ipak, daleko sam zadovoljnija kvalitetom tih stranica i mogu reći da je ovo, u tom pogledu, bila zaista plodonosna godina. Dakle, samo the best of 2018.

Me’med, crvena bandana i pahuljica, Semezdin Mehmedinović

Ovo je, bez daljnjeg, jedna VELIKA knjiga! Gromada od knjige! Odavno nisam pročitala ljepšu priču o ljubavi i životu! Veličanstvena!

Svojim neponovljivim senzibilitetom, bogatstvom jezika koji je zadržao svoju čistotu (što autor negdje objašnjava činjenicom da je odavno otišao u Ameriku zbog čega je njegov maternji jezik odolio kojekakvim pošastima i bio lišen negativnih uticaja i promjena), snagom svojih intelektualnih zapažanja, širinom svoje životne filozofije i mudrosti koje stvaraju neke nove istine i daju konkretne odgovore na moderne čovjekove nemire, Semezdin Mehmedinović stvara književnost neprolazne vrijednosti i umjetničkog izraza. Ljubav između Me’meda i Sanje duboka je i dirljiva poput one između Ahmeta i Tijane. To je ljubav koja vremenom jača i postaje intenzivnija, ona iskonska koja ne izlazi na vrata kad na njih zakucaju glad, siromaštvo, bolest ili kakva druga nedaća, ona već pomalo zaboravljena kojoj baš ništa nije teško, gotovo nevjerovatna, ljubav koja nadahnjuje i ispunjava svakog ko se nađe pred njenom jednostavnom uzvišenošću.

48361999_272314940142571_2685602789165367296_n

Čini mi se da savremena književnost, baš kao i sam život, vapi za prijatnim i nepatvorenim emocijima, za ljubavlju, onom čistom i uzvišenom. I ne, ta univerzalna tema nije i nikad neće biti iscrpljena, pogotovo ne pred novim izazovima, u vremenima kada su klasična porodica i njene vrijednosti, poput svega drugog, u ozbiljnoj krizi. Vjerovatno najdragocjenija istina na koju nas pisac ovog izuzetnog djela nesebično podsjeća jeste da je i ljubav izbor. Osim toga, nema stranice u ovoj obimom nevelikoj knjizi nad kojom se ne zamislite. Ovo je jedna sasvim posebna knjiga, ona koja se drži uz uzglavlje kreveta, da vam je stalno na dohvat ruke, knjiga koju biste čitali iznova i koju biste, ne mogu reći baš živjeli, mada ni to ne bi bilo sasvim pogrešno, ali nesumnjivo ona koju biste neprestano osjećali.

Na prvom mjestu našla se s razlogom, ostale su poredane bez ikakvog redoslijeda. Detaljnije o njoj sam pisala ovdje.

Tunel, Ernesto Sabato

Huan Pablo Kastel je proslavljeni slikar koji nam već u prvoj rečenici otkriva da je ubica Marije Iribarne. Kao i većina velikih umjetnika Kastel klizi na granici između genijalnosti i ludila. Sujetni osobenjak koji ne trpi društvene trivijalnosti i licemjerje buržuja ima svoje mušice. Iako mizantrop, usamljen i neshvaćen čezne za ljubavlju i pažnjom. Na jednoj svojoj izložbi ugleda Mariju koja jedina zaneseno posmatra presudni detalj na njegovoj slici, kojem drugi ne pripisuju nikakav značaj. I to je taj prelomni trenutak, ta spoznaja da postoji neko ko je u stanju da, otkrivajući taj skriveni prozor, proviri u samu našu dušu. Kastel kaže da je ona jedina osoba koja ga je mogla razumijeti i to shvata samo na osnovu tih nekoliko minuta dok ju je posmatrao.

I ne znam da li sam ikad i u jednom ljubavnom romanu pročitala ljepši i dublji i smisleniji početak ljubavi. Taj trenutak kad nekog ugledate prvi put i shvatite da ste ga oduvijek poznavali i u stanju ste da proniknete u neistražene metafizičke prostore nade jer ste sigurni da su vaše duše oduvijek predodređene jedna drugoj. Taj momenat kad znate da volite baš sve što taj neko jeste, jer je sve ono što ste vi sami i sve ono što ste oduvijek željeli da budete.

Međutim, Kastelova hirovitost, njegov prezir društvenih normi i opšteprihvaćenih pravila ponašanja, njegova impulsivnost i pretjerana analitičnost i konačno njegovo nepovjerenje brzo će pomračiti svu ljepotu i uzvišenost prvobitne očaranosti i odvesti ga u sam ponor zločina iz strasti. Žao mi je što nam Sabato nije dodatno nahranio dušu dopustivši nam da malo duže uživamo u izvanrednoj poeziji rijetke i nesvakidašnje ljubavi od čije potrage niko ne odustaje uprkos saznanju da ju je tako teško doživjeti. Više o Tunelu u mojoj interpretacije možete naći ovdje.

Stoner, Džon Vilijams

Stoner je, prije svega, nježna i topla ljudska priča o jednom malom, svakodnevnom, prosječnom životu običnog čovjeka od njegovog djetinjstva do posljednjih dana na zemlji. Naizgled ni po čemu posebna. Zanimljivost koja se veže uz ovaj roman je da, iako objavljen 1965. godine, tek nedavno biva prepoznat od strane čitalaca. Ovdje bi se dalo raspravljati o tome zašto u Americi nije naišao na isti ili makar sličan prijem kao među evropskim čitaocima i zašto svoju istinsku popularnost doživljava tek u novom milenijumu. Stekla sam utisak da su ga Vilijamsovi sugrađani uglavnom opisivali kao mali, tužan i depresivan roman. Iako ne možemo reći da je sama priča fascinantna, nikad je ne bih opisala kao prozaičnu i pesimističnu. Mene je ova priča dotakla, plakala sam na kraju, ali mi je dala i nadu. Nadu da i naizgled beznačajan i mali život ne mora biti promašen i neproživljen. Knjiga za dušu, nevjerovatna u svojoj ljudskosti.

stoner41

Ovo je toliko nepretenciozna priča o ljubavi, prijateljstvu, predanosti radu, moralnim načelima, životu, čovjeku. Uz sve to, pisana je toliko pitko i lijepo, vrlo preciznim i čistim jezikom da nemate potrebu za predahom. Ovo je knjiga lišena velike i uzbudljive radnje. Njen protagonista je smiren i sve podnosi tiho, bez pompe i drame, kao životnu neminovnost i konačnost. Iako često ravnodušan i bez želje da se upušta u konflikt na zlonamjerne ispade odgovara ili lucidno i duhovito ili nikako. Ovo je priča koja će vam ugrijati srce. I u tome je njena veličina.

Puna života, Džon Fante

Moja očaranost Fanteom nije više nikom nepoznata i stoga sam vjerovatno pristrasna kada kažem da je on stvarno neprikosnoven majstor riječi. Ovaj predivni i duhoviti autobiografski roman koji se čita doslovno u dahu posvećen je njegovoj voljenoj supruzi Džojs, a prati period tokom slatkog iščekivanja njihovog prvog djeteta. Knjiga obiluje vjernim i simpatičnim opisima stanja žene tokom trudnoće kojima sam se smijala do suza.

Osim što je omaž ljubavi njegovog života i ujedno njegovom vječnom podstreku za stvaranje, roman je i svojevrsa zahvalnost Fanteovom ocu, prostodušnom i ne pretjerano taktičnom zidaru, jednostavnom narodskom, naizgled hladnom čovjeku koji se namučio u životu i zna cijeniti svaku teško zarađenu paru. Tata je tipičan Italijan, vječiti stranac u Americi, toliko česta slika oca i uobičajenog tvrdog odnosa prema sinu, čovjek koji zna kako se prave sinovi i koji od svog sina očekuje nasljednika loze, koji ima onaj duboko ukorijenjeni roditeljski stav nepogrešivosti. I mama i Tata su puni bapskih priča i sujevjernih savjeta kojih se Fante, naravno, grozi. Međutim, nakon što mu je voljena propala kroz kuhinjski pod koji su izjeli termiti, u želji da uštedi koji dinar uoči dolaska bebe, Fante odlazi po oca, „najvećeg zidara u celoj Kaliforniji, najplemenitijeg građevinara koji postoji! On će to uraditi besplatno.“ Neponovljivo živopisan i zabavan lik, Tata je jedan od onih ljudi kakvog svako od nas poznaje bilo u užoj ili daljoj familiji ili u komšiluku. Iako naizgled bezazleno simpatičan, Tatin uticaj na Džojs nije nimalo naivan. Štaviše, uz pomoć adekvatne količine trudničkih hormona, prilično je dalekosežan, ali ne bih otkrivala više detalja same radnje kako vam ne bih pokvarila iznenađenje i Fanteov briljantni humor.

38683832_218422352168214_8063917934235353088_n
Foto: Lični album

Budući da je Fante moj ljubavnik među književnicima, preporučujem makar još i njegovu Čekaj do proljeća, Bandini o kojoj sam pisala ovdje.

Za Esme: devet priča, Džerom Dejvid Selindžer

Ako me ne poznajete i prvi put ste se zatekli na mom virtuelnom prostoru, neće vam biti teško zaključiti (iz naziva bloga), da je Selindžer za mene Bog bogova, između ostalog i zbog toga što ga smatram jednim od ubjedljivo najtalentovanijih i najuticajnijih svjetskih pisaca kratkih priča. Njegov stil je sažet, prvoklasan i prelijep! Njegova najveća strast su djeca, njihova nevinost, snaga njihove imaginacije i njihova izvanredna sposobnost percepcije. Genijalna u svojoj neiskvarenosti ne prestaju da ga opčinjavaju i vjerovatno se nikad neće roditi književnik koji će o njima pisati sa toliko žara, topline, gracioznosti i zahvalnosti što postoje i što nas neprestano uče kako da živimo u sadašnjem trenutku, čistog srca i uma nezamagljenog predrasudama. Svih devet priča zbirke „Za Esme“ su napisane sa očaravajućom jednostavnošću, naizgled labave strukture, ali s takvom razigranošću i svježinom koja razoružava i najtvrdokornijeg čitaoca nudeći mu nezaboravno iskustvo.

18315678._SY540_
Foto: Goodreads.com

Ne znam šta me više fascinira: ljepota Selindžerovog stila, njegov nesvakidašnji humor, inteligentni dijalozi, sama atmosfera i prevladavajući ton, njegova ozbiljnost ili pak činjenica da jednim krajnje svedenim pisanjem bez ijedne suvišne riječi opiše cijeli spektar međuljudskih odnosa, izopačenost sistema vrijednosti, ljudsku ranjivost i usamljenost, te zađe u samu dubinu nekih teških tema poput smrti, PTSP-a ili, pak, mističnog duhovnog iskustva. Raskoš Selindžerovog talenta ogleda se i u njegovim drugačijim, ali uvijek zanimljivim formama, u rasponu i preciznosti njegove proze, u upečatljivosti i dubini njegove perspektive, ali i u izuzetnoj karakterizaciji likova. Jedan od rijetkih autora čijim djelima se redovno vraćam.

Tajni život pčela, Sju Monk Kid

Nevjerovatno je kako nekad uprkos želji da dođemo do kvalitetnih naslova, propustimo upravo mnoge sjajne autore i same bisere od djela. Takođe, uvijek je fascinantno koliko se ukusi razlikuju i među ljudima sličnih senzibiliteta i interesovanja, pa tako i sama procjena kvaliteta većine ostvarenja. S druge strane, divno je kad nekad bukvalno usput, spomenom nečega, doduše od strane pouzdane osobe čijem mišljenju bezrezervno vjerujete, otkrijete jedan pravi mali dragulj. Upravo takav je bio moj susret s ovom pitkom i izuzetno toplom pričom. „Tajni život pčela“ Sju Monk Kid je jedna od rijetkih knjiga poslije koje jedno vrijeme ne uzimate čitati ništa drugo jer želite da i dalje upijate sve njene medne sokove kako biste što duže ostali pod uticajem emocija koje je u vama izazvala. Iako se uglavnom predstavlja kao priča o majkama i kćerkama, ovo je za mene prvenstveno priča o odrastanju, o sestrinskoj ljubavi pogotovo između žena koje nisu ni u kakvoj krvnoj vezi i o mnogo čemu još. Uživala sam sa svakom rečenicom i porukom. Nevjerovatno nježna i moćna knjiga koju ćete čitati više puta!

Greh, Zahar Prilepin

Uvijek sam pomalo skeptična prema djelima pisaca koji na korice svoje knjige stave sopstvenu sliku, frontal u krupnom kadru. Toliko o meni. Što se tiče Prilepina, uzela sam ga najviše zbog preporuke divne bibliotekarke i njegovog najavljenog dolaska u Banjaluku od kojeg, nažalost, nije bilo ništa. Roman u pričama, kako ga naziva stručna javnost, proglašen je knjigom decenije u Rusiji što je već sasvim dovoljan argument da se zainteresujete za Prilepinovo stvaralaštvo. Neću mnogo pisati o pričama iz ove zbirke „Greh“ koliko o samom Prilepinu. Za ove priče dovoljno je reći da sasvim opravdano i zasluženo nose dodijeljeni im status.

Sam Zaharka je radio kao fizikalac, grobar, izbacivač u noćnim klubovima, komandant jedinice Odjeljenja policije za posebne namjene (OMON), učestvovao je u borbenim dejstvima u Čečeniji, radi kao novinar, nosilac je brojnih ruskih i inostranih nagrada za svoj književni rad, ima ga i u politici, otac je četvoro djece,.. Bogato životno iskustvo kipi sa svake stranice ovih nezaboravnih priča među kojima ima najnježnijih očinskih emocija koje ćete ikad pročitati, preko opisa grubih marifetluka sitnih kriminalaca do doživljaja rata ravnih senzibilitetu i kvalitetu jednog Hemingveja.

Pored svih osobenosti stila, najviše me opčinjava njegova sposobnost, da ne upotrijebim baš onu Kunderinu čuvenu sintagmu, nepodnošljiva lakoća služenja jezikom zbog koje pomislim da je ruski ubjedljivo najbogatiji jezik na svijetu.

Razmnožavanje domaćih životinja, Tanja Stupar Trifunović

„Razmnožavanje domaćih životinja“ je zbirka poezije naše najnagrađivanije književnice Tanje Stupar Trifunović, a čiju sam promociju u Banjaluci imala čast da vodim. Inače, ova snažna zbirka nagrađena je prestižnom književnom nagradom „Milica Stojadinović Srpkinja“ koju dodjeljuje Zavod za kulturu Vojvodine i to za najbolju zbirku poezije napisanu na srpskom jeziku od strane ženskog autora.

47580932_2288769418070425_8155208808436596736_n
Foto: Lični album

Kristina Ljevak, urednica najveće izdavačke kuće u BiH, „Buybook“, u čijem izdanju se i pojavila ova zbirka poezije, rekla je da se radi o vrhunskoj poeziji koja i dok opominje pruža onaj nezaboravni užitak čitanja. Urednik i recenzent zbirke, pisac Faruk Šehić naglasio je da je ovom zbirkom Tanja ponovo dokazala svoju pjesničku autentičnost u BiH i da njena poezija utjelovljuje onu Kafkinu rečenicu po kojoj je književnost sjekira koja treba da razbije led na jezeru koje se nalazi u čitaocima. Doc. dr Igor Simanović, profesor opšte i komparativne književnosti Filološkog fakulteta u Banjaluci, koji Tanjin rad i sveukupno stvaralaštvo intenzivno prati i analizira još od njihovih zajedničkih studentskih dana odgovorno tvrdi da je ovo Tanjina najbolja knjiga dosad.

Što se tiče njenih stihova, oni stvarno režu, i to uzduž. Njena percepcija je duboka, pjesnički jezik raskošan, njeni motivi su aktuelni i potresni, a što se tiče emocija koje u vama izaziva Tanjino slojevito promišljanje o stvarnosti, iznenadiće vas njihov raspon. Već sam rekla, ali ću opet naglasiti da je njena interpretacija sopstvenih stihova zadivljujuća! Čitajući/slušajući njenu poeziju naježite se od glave do pete i jasno je da se radi o jednom nevjerovatnom i nesvakidašnjem talentu. Inače, moram reći da sam upravo zahvaljujući Tanji obnovila svoje interesovanje za poeziju i nadam se da mi neće zamjeriti na poređenju, ali ona je za mene ženski Matija Bećković! A poredim ih samo prema sljedećem, za one koji ne znaju, Matija je za mene Bog, otac! Jedan, jedini, neprevaziđeni. Najveći (živući) (srpski) pjesnik svih vremena!

Inače, ja nisam neko ko čita poeziju i imajući to u vidu, jasno vam je o kakvoj zbirci je riječ budući da je našla svoje mjestu među deset pažljivo biranih naslova.

Blue Moon, Damir Karakaš

Ovo je moj prvi susret s Karakašem i mogu reći da me je oduševio! Na stranu što volim ovakav stil – neusiljen, iskren, lišen patetike, ne i emocija – ali isto tako sam sigurna da u tom segmentu ubjedljivo strši među savremenim književnicima iz regije, baš poput “krijeste” njegovog protagoniste Čarlija. Vrlo moderan stil, ali i muški eksplicitan koji, ipak, ni u jednom trenutku ne kvari književni izraz. Osim stila, odlično je i sve drugo jer nas veoma lako uvodi u priču koja drži pažnju, a koja, iako krajnje nepretenciozna, nimalo nije naivna.

Naizgled priča o mladosti i odrastanju, o propalom studentu, rokabiliju koji dane provodi gluvareći i namještajući svoju elvisprislijevsku frizuru, krije mnogo dublje slojeve od kojih je, svakako, najvažniji onaj koji se tiče identiteta i svojevrsnog bunta protiv ustaškog porijekla. Karakaš se prilično smjelo i ozbiljno uhvatio u koštac sa krajnje osjetljivom temom zločinačke istorije. Njegovog apolitičnog junaka koji samo želi da pripada zaljubljenicima u muziku 50-ih godina prošlog vijeka koji su se okupljali u kultnom zagrebačkom klubu osamdesetih “Kulušić”, između ostalog, progone posljedice okrutnog odnosa s ocem i prevelika fizička sličnost s djedovim najmlađim bratom, inače ozloglašenim ustašom. Intimna ispovijest smještena u prijeteću predratnu atmosferu jasnih podjela, pritisaka i nesigurne budućnosti.

blue moon
Foto: Saška Madžar

„Blue Moon“ se čita u dahu! Iskreno se nadam da su i druge Karakaševe knjige odlične poput ove koja je, vjerovatno, moje najveće ovogodišnje iznenađenje, osvježenje koje preporučujem bez rezerve.

Napuljska tetralogija, Elena Ferante

Napuljska saga o životu dvije prijateljice i svemu onome što se događa u njihovom neposrednom okruženju je s razlogom vrlo brzo zaludila čitav svijet. Ferante piše samo njoj svojstvenom dinamikom i žestinom lako nas uvlačeći u priču čijem toku i tonu se zaneseno prepuštamo poput kakvih šiparica. Njeni plastični prikazi lišeni suvišnih epiteta su zapanjujuće snažni. Osvaja nas autentičnošću, neposrednom naracijom i brutalnom iskrenošću o ženskom prijateljstvu i odrastanju. Jedna pomalo drugačija Italija, ona siromašna i patrijarhalna, predstavljena je vrlo jasno jednostavnim stilom koji istovremeno ima i neku gotovo neobjašnjivu moć da drži pažnju.

Moram priznati da odavno nešto nisam čitala sa ovoliko lakoće i pažnje, da me baš dugo ništa nije ovako duboko usisalo u priču, da sam o likovima danima razmišljala u pauzama od čitanja i da sam jedva čekala trenutak kad ću se opet domoći knjige. Najplastičniji prikaz magnetizma ove priče je kad sam jedno veče, sva srećna, ponijela sa sobom knjigu u krevet zaboravivši da sam je ranije tog dana već pročitala.

Sviđa mi se to što je, na neki način, glavni junak ove priče sam Napulj, sviđa mi se na koji način teče radnja, sviđa mi se lakoća i jednostavnost kojom nas priča uvuče u svoje sivilo i mračne ćorsokake u koje sami nikad ne bismo zašli, a poslije čega nam ne bude žao što smo iskusili svu njihovu razornu moć, zatim što sama Ferante nije opterećena tuđim mišljenjem, što ne povlađuje čitaocima, što piše britko i neposredno, što racionalizaciju postupaka prepušta nama, što vjerno predstavlja svu složenost i nepredvidljivost ljudskog ponašanja,..

elena-ferrante-brilliant-bellissima-vogue-september-2018-issue

Ono što ovu knjigu, odnosno cjelokupnu tetralogiju, izdvaja od drugih je to što vas čas zadivi, čas potonete, čas ostanete potpuno ravnodušni i pitate se što to uopšte čitate, sve vrijeme ne ispuštajući je iz ruku, čas pričate sa protagonistima kao kad gledate neki film pa vas neko toliko iznervira da mu poželite objasniti neke stvari, i baš svaki put kad vam bude žao što je onaj prvobitni entuzijazam splasnuo, ona nađe način da vas ponovo zavede takvom brzinom da ne znate šta vas je snašlo. Međutim, ono što je presudno istaći je to da, iako na momente na samoj granici jeftine sapunice, ova knjiga je sve samo ne plitka! Ferante neke vrlo ozbiljne teme sugestivno stavlja u prvi plan, namećući se kao odgovoran pripovijedač.

Da li je Elena Ferante zaslužila sve superlative kojim je obasipaju, ne znam i ne smatram se dovoljno kompetentnom da o tome donosim zaključak. Iskreno, i ne zanima me sva ta fama koju je izazvala. Da je Ficdžerald, nije. Da se može čitati na plaži, još kako! Da je treba negdje svrstati, nema potrebe. Ali, da je volim čitati, volim!

U svakom slučaju, o kompletnoj tetralogiji bi se mogli pisati cijeli traktati, što apsolutno nemam namjeru da radim. Iako je ovo prvenstveno priča o jednom prijateljstvu ili bolje rečeno o složenom odnosu između dvije žene, o jednom gradu i o životu uopšte, od malih nogu preko zrelog doba do same starosti, obradila je Ferantice ovdje cijeli arsenal tema, neke tek ovlaš načevši, neke značajno elaborirajući. Ostaje činjenica da je ona nesumnjivo pravo osvježenje na savremenoj književnoj sceni i da će nam nedostajati nove avanture Lile i Elene, možda i zbog toga što nas je lišila nekog velikog i zaokruženog finala.

Ostalo mi je nejasno zbog čega je ova priča toliko posebna i drugačija, toliko zarazna i zadivljujuća jer na momente djeluje banalno i bez neke značajne po(r)uke. Vrijeme će pokazati da li će ovo ostati samo prolazni trend koji ćemo brzo zaboraviti ili će učvrstiti svoje mjesto među najkvalitetnijim djelima neprolazne književne vrijednosti. Vjerujem da će sva britkost i briljantnost jezika Elene Ferante još dugo ostati u sferi nedokučivog fenomena poput recimo naglog rasta i uspjeha kineske privrede. Dotad ćemo, nadam se, uživati u seriji koja se, već, počela prikazivati u produkciji HBO.

Advertisements

Za Esme, s ljubavlju i mučninom

Selindžer je bio i ostaće jedan od ubjedljivo najtalentovanijih i najuticajnijih svjetskih pisaca kratkih priča. Njegov stil je sažet, prvoklasan i prelijep! Njegova najveća strast su djeca, njihova nevinost, snaga njihove imaginacije i njihova izvanredna sposobnost percepcije. Genijalna u svojoj neiskvarenosti ne prestaju da ga opčinjavaju i vjerovatno se nikad neće roditi književnik koji će o njima pisati sa toliko žara, topline, gracioznosti i zahvalnosti što postoje i što nas neprestano uče kako da živimo u sadašnjem trenutku, čistog srca i uma nezamagljenog predrasudama. Svih devet priča zbirke „Za Esme“ su napisane sa očaravajućom jednostavnošću, naizgled labave strukture, ali s takvom razigranošću i svježinom koja razoružava i najtvrdokornijeg čitaoca nudeći mu nezaboravno iskustvo.

Savršen dan za banana ribe je uvodna priča ove zbirke, ujedno i jedna od njegovih najpoznatijih priča. Priču otvara telefonski razgovor između mlade žene Mjuriel koja je na odmoru sa svojim suprugom u Floridi i njene majke koja je zabrinuta zbog psihičkog stanja Simora, Mjurielinog supruga. Za to vrijeme, Simor je na plaži u društvu gošće hotela u kojem borave, djevojčice Sibil kojoj priča o banana ribama. Posttraumatski stresni poremećaj je uobičajen problem ratnih veterana, a kao neko ko je i sam bio učesnik II svjetskog rata iz kojeg je ponio razorne posljedice, Selindžer je često pisao o različitim aspektima ovog traumatičnog iskustva. Tako i o Simoru saznajemo da je nedavno otpušten iz vojne bolnice, nepotpuno oporavljen, sa ispadima neurotičnog ponašanja. Međutim, iz njegovog razgovora sa Sibil ne uočavamo ništa od toga. Štaviše, Simor pokazuje zdravu naklonost prema djevojčici, očigledno mu prija njeno društvo, njihova igra je bezbrižna i nevina. On joj priča o banana ribama koje, prema mnogim kritičarima, predstavljaju neutaživu potrebu savremenog potrošača za materijalnim dobrima čije prekomjerno konzumiranje vodi ka duhovnoj smrti. Izgledaju kao sasvim obične ribe kad uđu unutra. Ali kad jednom uđu, počnu da se ponašaju kao svinje. U još nekoliko navrata dotiče se Selindžer površnosti ljudi koje uzbuđuju samo prizemna zadovoljstva i koji vode krajnje isprazne i beskorisne živote. Čuvena je ova priča i po svom neočekivanom kraju, ali dalja rasprava o motivima te vrste bi upropastila iznenađenje onima koji tek treba da je pročitaju.

see_more_glass__by_winnieisgone
Foto: Winnieisgone.deviantart.com

Priča po kojoj cijela zbirka nosi ime je proslavila Selindžera kao maestra ove kratke forme, njegovu neodoljivu pripovjedačku harizmu i originalnost. Za Esme, s ljubavlju i mučninom većim dijelom govori o razgovoru između istoimene, vrlo bistre i lijepe djevojčice očaravajućeg glasa i narednika X, a koji se odvija jednog kišnog aprilskog dana 1944. godine. Naš pripovijedač je američki vojnik na specijalnom kursu pred invaziju na Francusku, pripadnik jedinice određene za iskrcavanje na dan „D“. Esme ga očigledno impresionira svojom inteligencijom, duhovitošću i prijatnošću. Saznavši da je njen sagovornik zapravo profesionalni pisac kratkih priča, Esme ga moli da jednom napiše priču isključivo za nju. Neka bude što je moguće potresnija i sa što više mučnine, sugerisala je. Ubrzo, postajemo svjedoci mentalnog stanja narednika X u Bavarskoj, nekoliko nedjelja nakon Dana pobjede. Sada priča teče u trećem licu, a opisuje nam posljedice još jednog nervnog sloma prouzrokovanog užasima rata i potragu za tračkom optimizma. U tom smislu, sjećanje na izvanrednu i pronicljivu Esme i vijest o njenoj sreći postaje njegova nada da je i nakon rata moguće pronaći radost i uopšte razlog za ostajanje u životu. Ne samo što se smatra najupečatljivijom pričom cjelokupne zbirke, Za Esme se često kaže i da je remek-djelo ove književne forme. Vrlo nježna priča koja opčinjava ne samo svojom netradicionalnom strukturom pripovijedanja i savršenim dijalogom, nego prvenstveno svojom nerazmetljivom, iskrenom ljudskom emocijom. Uzmite tako jednog stvarno pospanog čoveka, Esme, takav vam još uvek ima šansi da ponovo postane čovek sa neokrnjenim fizičkim i duhovnim s-n-a-g-a-m-a. 

18315678._SY540_
Foto: Goodreads.com

Plavi period de Domije-Smita mi je definitivno najljepša Selindžerova priča. Sam narator, ujedno i centralni lik krije se pod pseudonimom Žan de Domije-Smit, a prisjeća se događaja iz perioda kada se kao devetnaestogodišnjak, nekoliko mjeseci nakon majčine smrti, zajedno s očuhom vraća iz Pariza u Njujork. Žan je usamljen i tužan, naglo i okrutno suočen sa sopstvenom nezavisnošću u posebno osjetljivom periodu života, tranziciji iz dječaštva u odraslog čovjeka. Njegovu pažnju privlači konkurs za posao nastavnika crtanja i slikanja u jednoj dopisnoj umjetničkoj školi u Kanadi na koji se, uprkos nedostatku formalnih kvalifikacija, prijavljuje s velikim nestrpljenjem i entuzijazmom. Sa saznanjem da je primljen kao instruktor kod Prijatelja starih majstora, počeće njegova smiješna i neumjerena, srećom kratkotrajna, avantura puna ekstravagantnih laži poput one da mu je sam Pikaso tokom života u Francuskoj bio kućni prijatelj i umjetnički savjetnik. Ubrzo otkriva sestru Irmu u kojoj prepoznaje ogroman talenat, te je direktno i pomalo napadno ohrabruje da se potpuno posveti slikarstvu. Nakon trenutka epifanije shvata da su svi ljudi suvereni entiteti kojima ne treba nametati sopstvenu volju te odlučuje dati joj slobodu da slijedi vlastitu sudbinu, jer svi su monahinje. Ako mene pitate, ova priča ima apsolutno sve: i tugu, i komične situacije, i satiru, i zdrav humor, i mistiku, i usamljenost, i bolno odrastanje, i raskošnu sintaksu, i živopisne likove, i emociju, i smisao, i dubinu, i kreativnost, i bogatu karakterizaciju,.. Nijedna riječ u ovoj priči nije višak. Kada sam imao devetnaest godina, osim u sasvim izuzetnim okolnostima, moj smisao za humor je u svim krizama redovno imao čast da bude prvi deo moje ličnosti koji je zahvatala delimična ili potpuna paraliza. Savršena! Čisti klasik! Ne možete da je ne zavolite!

Picasso-blue-period-image2
Foto: Thepinsta.com

Ne znam šta me više fascinira: ljepota Selindžerovog stila, njegov nesvakidašnji humor, inteligentni dijalozi, sama atmosfera i prevladavajući ton, njegova ozbiljnost ili pak činjenica da jednim krajnje svedenim pisanjem bez ijedne suvišne riječi opiše cijeli spektar međuljudskih odnosa, izopačenost sistema vrijednosti, ljudsku ranjivost i usamljenost, te zađe u samu dubinu nekih teških tema poput smrti, PTSP-a ili, pak, mističnog duhovnog iskustva. Raskoš Selindžerovog talenta ogleda se i u njegovim drugačijim, ali uvijek zanimljivim formama, u rasponu i preciznosti njegove proze, u upečatljivosti i dubini njegove perspektive, ali i u izuzetnoj karakterizaciji likova. Jedan od rijetkih autora čijim djelima se redovno vraćam.

Filmovi inspirisani životima pisaca

Naslovna fotografija: Daily.social

Iako bi bilo logičnije današnji tekst nasloviti recimo Je suis Don Quichotte i objaviti neki Šekspirov sonet, nisam od onih koji mogu tek tako pisati po narudžbi. Danas sam više u elementu da vam predstavim neke, meni drage filmove inspirisane životima poznatih pisaca. Neki od njih su biografski, neki tek djelimično bazirani na stvarnim činjenicama, a neki samo plod bogate mašte scenarista i reditelja. Prije nego što krenem s listom da vam, kako i dolikuje, čestitam praznik, Svjetski dan knjige (i autorskih prava). Inače, Unesko je, kao podsticaj čitanju, izabrao baš ovaj datum jer je na današnji dan rođen i umro Šekspir, te preminuo Migel de Servantes, dva velikana svjetske književnosti. Praznik pisane riječi proslaviću skromno u krugu porodice, s knjigom u ruci.

The End of the Tour, 2015

Odlična biografska drama o piscu Dejvidu Fosteru Volasu kojeg intervjuiše Dejvid Lipski, novinar magazina Rolling Stone. Ako volite intelektualne dijaloge o svakodnevnim temama počevši od zavisnosti od tehnologije, preko usamljenosti, pa sve do straha od pažnje i zamki popularnosti, sigurna sam da ćete uživati u britkim mislima protagonista. Film je čista književnost, vjerovatno bolji od većine adaptacija klasičnih književnih djela. Džejson Sigel je očaravajuće fantastičan u ovoj zahtjevnoj ulozi. Ljepota ovog filma se ogleda u prirodnim i vrlo realističnim razgovorima stvarnih, vjerno predstavljenih junaka.

The-End-of-the-Tour-Review
Foto: Headstuff.org

Koliko sam bila oduševljena ovim filmom potvrđuje i činjenica da je to, vjerovatno, jedini film koji sam ponovo pogledala odmah sutradan. Lažem, drugi takav je bio Captain Fantastic. Takođe, moja fasciniranost samim piscem za kojeg dotad nisam čula bila je zarazna, sve ljude iz bližeg i daljeg okruženja sam danima smarala da pogledaju film. Pretpostavivši da su djela Dejvida Volasa zanimljiva poput njega samog, te da sadrže način izražavanja i razmišljanja predstavljen u ovom filmu, tražila sam od prijateljice da mi iz Amerike donese njegovu knjigu Infinite Jest. Nažalost, knjiga još uvijek čeka svoj red. Dovoljno je reći da je ispisana sitnim slovima na preko 1000 stranica na maltene formatu A4 i da engleski na kojem je pisana nije nimalo naivan, te da pored troje djece trenutno nemam ni potreban luksuz ni koncentraciju da se prepustim istraživanju ovog pozamašnog zalogaja. Ako je, tj. kad je pročitam, prvi ćete saznati.

Genius, 2016

Ovo je baš film za istinske zaljubljenike u književnost, odnosno za odabranu publiku, ekonomskom terminologijom rečeno za tržišnu nišu. Ali, vi ste upravo to, zar ne? Radnja se dešava tridesetih godina prošlog vijeka u Njujorku gdje poznati izdavač i urednik Marks Perkins otkriva talente poput Ficdžeralda i Hemingveja. Uskoro mu pod ruke dolazi rukopis neafirmisanog autora koji odlučuje da objavi, a koji ostvaruje ogroman uspjeh. Perkins nastavlja saradnju sa Tomasom Vulfom, a među njima se ubrzo razvija i veliko prijateljstvo. Topla i nježna biografska drama, puna dinamike i zdravog humora.

Genius
Foto: The playlist.net

Rebel in the Rye, 2017

Svi već znate koliko volim i Selindžera i njegovog Lovca u žitu. Ako se tome doda da obožavam Kevina Spejsija koji se u ovom filmu pojavljuje u ulozi Vita Barneta, predavača na Univerzitetu Kolumbija i urednika magazina Story, jasno je zašto nikad ne bih propustila ovo ostvarenje. Ne mogu reći da me je film pretjerano oduševio, mnogo je zanimljiviji dokumentarac o Selindžerevom životu i stvaranju. Film ima mnogo svojih nedostataka, najveća od svih je što je kliše(t)iran, jer Selindžer je bio sve suprotno od toga. Iako najpoznatiji po svojoj privatnosti i činjenici da se potpuno izolovao od svakog oblika društvenog života, ovaj često neshvaćeni pustinjak je u mladosti žudio za slavom. Ova ekranizacija pokriva upravo taj period, period razvoja Selindžerevog samosvjesnog talenta i prepotentnog stava.

n_1
Foto: Hollywoodreporter.com

Odvažan i privlačan, žestoko se zaljubljuje u kćerku poznatog američkog dramskog pisca i nobelovca Judžina O’Nila, prelijepu i visprenu Unu koja će ga ostaviti zbog najvećeg komičara svih vremena i veliku filmsku zvijezdu, skoro četrdeset godina starijeg Čarlija Čaplina. Selindžer se potpuno predaje onome u čemu najviše uživa, pisanju i svojoj najvećoj ambiciji, da njegove priče objavljuje čuveni New Yorker. Najveći dio kultnog romana Lovac u žitu nastaće na frontu tokom Drugog svjetskog rata nakon kojeg će se kao zagriženi lovac na naciste vratiti kući oženjen Njemicom, saradnicom Gestapoa. Nego, da ne otkrivam previše, za mene svakako jedan od dražih trenutaka je činjenica koliki talenat bi bio protraćen da Selindžer nije imao ogromnu podršku i ljubav majke.

The Hours, 2002

O filmu Sati sam već pisala ranije. Ovaj izvanredni film je bio nominovan za najprestižniju filmsku nagradu i to u devet kategorija u vrijeme dok je Oskar još uvijek imao ozbiljan vrednodavni status, a Akademija cijenila istinsku umjetničku viziju i kvalitet. Inače, film je snimljen po istoimenom romanu savremenog američkog autora Majkla Kaningema koji je za ovaj savršen omaž Virdžiniji Vulf, njenom stvaralaštvu i životu ovjenčan Pulicerom. Među briljantnom postavom prednjači Nikol Kidman koja je za ovu ulogu dobila svoj prvi Oskar za najbolju glavnu glumicu. Uvijek vrijedi naglasiti da film nije snimljen po romanu Gospođa Dalovej kako to neki misle. Ovo mi je, inače, jedan od omiljenih filmova, od onih koji mi nikad neće dosaditi, jer nevjerovatno je s koliko lakoće se prepustim njegovom ambijentu, toj neopisivoj atmosferi i emociji.

the_hours_-_h_-_2002
Foto: Hollywoodreporter.com

Shakespeare in Love, 1998

Romantična komedija inspirisana životom i zabranjenom ljubavi između Šekspira i plemkinje Viole nagrađena je sa sedam Oskara uključujući onaj za najbolji film i najbolju glumicu, Gvinet Paltrou. Iako su pojedini likovi bazirani na stvarnim ljudima, dijelovi radnje upućuju na Šekspirove drame, a pojedine činjenice iz Elizabetanskog doba vjerno predstavljene, većina radnje je plod čiste fikcije. U potrazi za novom muzom, Šekspir se očajnički zaljubljuje u djevojku oduševljenu njegovom poezijom i pozorišnim predstavama, a koja, uprkos tadašnjim običajima i uostalom njenom statusu, prerušena u muškarca, rizikuje prijavljujući se na audiciju za ulogu u Šekspirovoj novoj predstavi. Tokom njihove zabranjene romanse djelo koje je počelo kao komedija prerasta u poznatu tragediju, Romeo i Julija čiji su najslavniji citati rezultat dijaloga između nesrećno zaljubljenog para.

maxresdefault
Foto: Youtube.com

Mnogo je razloga da pogledate ovaj film, pogotovo ako volite lucidni humor, prelijepu kostimografiju, živopisan portret kraljice Elizabete I, strastvene scenske nastupe, jednu vrlo slikovitu romantičnu dinamiku. U filmu se pojavljuje i Kristofer Marlou, čuveni engleski dramatičar i scena koja upućuje na Šekspirovo plagijatorstvo, Džon Vebster i drugi. Ono što vrijedi spomena je neponovljiva uloga Bena Afleka kojeg, inače, uopšte ne doživljavam kao glumca. Ova uloga mu je baš legla i iskreno, ma koliko ne volim njegove filmove, voljela bih ga vidjeti na daskama koje život znače.

Hemingway & Gellhorn, 2012

Za moj ukus pomalo razvodnjena i preduga drama o ljubavnoj vezi između književnog velikana i poznatog zavodnika Ernesta Hemingveja i pionira ratnog dopisništva Marte Gelhorn, njegove treće supruge. Hemija koja vlada između Klajva Ovena i Nikol Kidman je zaista nevjerovatna i savršeno dočarava strastvenu vezu i turbulentan brak jednog od najuticajnijih parova svog vremena. Veliki avanturisti bili su i svjedoci najvećih konflikata tog doba, te su značajni i zbog svog izvještavanja iz španskog građanskog rata. Inače, za nastanak Hemingvejevog djela Za kim zvona zvone najzaslužnija je upravo Gelhorn.

27KAUFMAN2_SPAN-superJumbo
Foto: Vulture.com

Sylvia, 2003

Film prati istinitu priču o romansi između istaknutih pjesnika Silvije Plat i Teda Hjuza od njihovog susreta na Kembridžu do njenog preranog samoubistva. Izvanredna studentkinja i Fulbrajtova stipendistkinja patila je od duboke depresije. S druge strane, Tedova harizma, slava, prirodni talenat i lakoća pisanja privlače mnoge žene. Boreći se sa stvaralačkom blokadom i odgajajući djecu, Silvija živi u sjenci muževljeve pjesničke karijere, te ga optužuje za nevjerstvo. Film je, baš kao i Silvijina poezija i uostalom sam život, prožet zloslutnom atmosferom, dubok, pun bola i težak kao i njen tragični svršetak.

Sylvia Movie - Gwyneth Paltrow
Foto: Madeinatlantis.com

Finding Forrester, 2000

U potrazi za Foresterom je jedna vrlo inspirativna i topla ljudska priča o mladom košarkašu sa književnim talentom koji igrom slučaja, svojevrsnom opkladom, upoznaje nekad slavnog pisca koji već godinama vodi usamljenički život. Snažno, emotivno i zrelo prijateljstvo koje se među njima razvija ima pozitivne efekte na obojicu. Iako je radnja filma potpuno izmišljena, mnogi kritičari upoređuju lik pisca sa Selindžerom. Sam Šon Koneri u ulozi povučenog genija kasnije će priznati da mu je on svakako bio inspiracija dok se pripremao za ulogu. Jedan krajnje nepretenciozan film mirne atmosfere koji će pomjeriti i najtvrđa srca zahvaljujući upravo svojoj iskrenosti i jednostavnosti.

189114-tt0181536
Foto: Titlovi.com

Becoming Jane, 2007

Ova biografska drama prati romansu između slavne britanske književnice Džejn Ostin i Tomasa Lefroja koji mnogo vremena provode zajedno plešući, razgovarajući i flertujući. Iako je njihova očaranost bila obostrana, siromaštvo i socijalni status su ih spriječili da tu ljubav i krunišu brakom. Predosjetivši da Ostinova, koja je tad bila samo jedno od sedmoro djece hempširskog pastora, dakle još uvijek neafirmisana kao poznata književnica, gaji emocije prema njihovom sinu, Lefrojevi roditelji ga hitno zovu nazad u London gdje će ostati ubrzo se oženivši bogatom nasljednicom. Kasnije uspješan pravnik i političar, Lefroj će svojoj prvoj kćerki dati ime Džejn. Vjeruje se da je po njemu i izgrađen lik gospodina Darsija u romanu Gordost i predrasude koji obiluje i drugim ličnim iskustvima iz ove romanse. Džejn Ostin se nikad nije udala.

becoming-jane-1200-1200-675-675-crop-000000
Foto: Letterboxd.com

Dead Poets Society, 1989

Ne znam treba li ovaj film uopšte posebno predstavljati. Mislim da nisam upoznala osobu kojoj se ne sviđa. Svi već znate o čemu se radi. Kao neko kome je podučavanje vodeća strast, naravno da sam potpuno zaljubljena u ovo, između ostalog, toliko inspirativno i izuzetno priznanje samom obrazovanju. Ali, ne bilo kakvom obrazovanju. Nego onom nesvakidašnjem, onom koje pokreće, onom koje budi u vama želju za učenjem i stalnim usavršavanjem, rastom i razvojem. Rijetki su i nevjerovatni nastavnici, pogotovo u današnje vrijeme kad se rad, znanje i zalaganje ne cijene, koji se potpuno predaju sopstvenom pozivu i koji koriste neuobičajene nastavne metode koje omogućavaju stvarne, konkretne i pozitivne promjene. Ta njihova zadivljujuća strast je toliko snažna i zarazna da ne znate ni šta vas je snašlo. O vezi sa književnošću i poezijom ne moram ni pisati. I, iako sam to mislila ostaviti za sam kraj, nekako mi se ovdje više uklapa. Jedna lijepa i pjesnički topla priča o našem čitalačkom klubu. Carpe diem! Rekoh li da je po ovom filmu kasnije nastao i roman? Da, da, dobro ste pročitali, upravo tim redo(slijedo)m.

deadpoets1
Foto: Tumblr.com

Midnight in Paris, 2011

Za sve ljubitelje književnosti, umjetnosti, muzike, prošlih vremena, Pariza, Ovena Vilsona, i, naravno, Vudija Alena, jedna lagana nostalgično-romantična komedija, jedan izlet u prošlost. Film u kojem ćete se družiti sa Hemingvejem, Tomasom Eliotom, Gertrudom Stajn, bračnim parom Ficdžerald, Salvadorom Dalijem, Modiljanijem, Pikasom, Gogenom, Degom, Tuluz-Lotrekom,.. Film za koji ćete poželjeti da nikad ne završi.

1_LxD9yGKWBmSqOBLBJ7PyYg
Foto: Medium.com

Paterson, 2016

I za sam kraj mogao bi vam se svidjeti ovaj film o životu jednog vozača autobusa koji u pauzama piše poeziju. Nevjerovatna je smirenost glavnog junaka koji vodi jedan prosječan, običan, gotovo prozaičan i monoton život u kojem svaki dan teče rutinski, stereotipnim i automatizovanim ponašanjem, situacijama i događajima, neodoljivo podsjećajući na onaj prethodni, bez bitnije naznake da će se išta u skoroj budućnosti promijeniti. Iako pomalo usporen, nevjerovatna je mirnoća koja vas prožima dok gledate reakcije protagoniste koje bi naizgled mogle biti doživljene kao lišene bilo kakve emocije i strasti. Jedna oda samom životu, mirnom i tihom, punom kreativnosti, ljepote, ljubavi i podrške na svakom koraku. Jedna potvrda da je život sam, kao takav, prva i čista umjetnost.

paterson3
Foto: Cinemayward.com

Eto, toliko od mene za danas. Čitajte i borite se sa vjetrenjačama jer svi smo mi i Hamlet i Don Kihot! I, naravno, slobodno predlažite vaše favorite i filmove koji se nisu našli na ovoj listi.

Freni i Zui

Naslovna fotografija: Youtube.com

Freni i Zui su najmlađa djeca višečlane, natprosječno obrazovane porodice Glas. Freni je ženski Holden Kolfild, neshvaćena intelektualka koju guši sredina u kojoj odrasta i koja, upravo zbog svoje zgroženosti manama i površnošću ljudi iz njenog svakodnevnog okruženja, doživljava nervni slom. Muka joj je od toga što svako želi da bude neko, više nego što stvarno jeste, priznajući da je kivna i na samu sebe što ima slične pobude (iako za razliku od većine, ima sve predispozicije da postane zapamćena), odnosno što ne može da se pomiri da bude niko. Takođe kaže da joj je dosta toga da joj se neko samo sviđa, da želi konačno da upozna nekog koga bi mogla i poštovati.

Iako se na prvi pogled ne čini tako, zbog različitog pristupa, Freni nailazi na razumijevanje u porodičnoj kući. Njen podjednako otuđeni brat Zui, mladi glumac privlačne spoljašnjosti, takođe izuzetnih sposobnosti, razgovorom joj pomaže da prebrodi krizu. Brutalnom iskrenošću koja proizlazi iz duboko izrovane psihe, bez želje da se uklopi u svijet licemjerja i nepravde, ne vadeći cigaretu iz usta i svojom domišljatošću, Zui iskušava sestru dok god u njoj ne probudi strast da bude ono što jeste bez potrebe da se prilagodi sistemu.

Zašto volim Lovca u žitu?

Naslovna fotografija: Huffingtonpost.com

Lovac u žitu je jedno od mojih najomiljenijih djela ikad. Bilo i ostalo. Pročitala sam ga u originalu sigurno tri-četiri puta, ali u posljednjih petnaestak godina nikako. I nedavno odlučim da mu se opet vratim, da provjerim dijelim li još uvijek isto oduševljenje. Priznajem, pomalo sam strijepila. Srećom, stvarno nije bilo razloga. Ovog puta odlučila sam da pročitam prevod Flavi(j)a Rigonata u Lomovom izdanju, povremeno konsultujući izvorni tekst (na engleskom jeziku).

Ovo je sigurno i najbolji roman svih vremena napisan u prvom licu. Ukoliko uživate u čitanju i pisanju, vjerovatno ste često nailazili na onaj savjet upućen piscima u nastajanju da napišu knjigu kakvu bi i sami željeli da pročitaju. Ja stvarno volim da čitam svašta, ali ovo je jedina knjiga koju bih voljela da sam napisala i Selindžer je jedini pisac kojeg bih voljela da sam upoznala.

Holden Kolfild je, naravno, bio i moj alter-ego u tinejdžerskim danima i vjerujem da sa svima onima koji u nekom periodu svog života nisu bili Holden nešto ozbiljno nije u redu. Ili pripadaju onoj drugoj strani s kojom ne želim da imam puno posla. Šalu na stranu, planetarna popularnost ovog djela koja ne opada ni nakon više od šezdeset godina potvrđuje njegovu vrijednost. I kao sa svakim kultnim klasikom, normalno je da Selindžerov Lovac, uprkos velikom broju poštovalaca, nije naišao na opšte prihvatanje ili je, takođe uobičajeno, izazivao ekstremnu odbojnost. Naravno, iz naslova je jasno da se neću baviti ovom drugom grupom čitalaca kojima je Holden Kolfild samo obični isfrustrirani iritantni bezveznjaković.

the-catcher-in-the-rye-cover-6c8dab7d64192277315d6bf528d6f7b2
Foto: Huffingtonpost.com

Mislim da nema potrebe prepričavati ili analizirati Lovca, jer svi manje-više znaju da on, između ostalog, predstavlja odrastanje jednog mladog čovjeka i bolne spoznaje koje ovaj proces sa sobom neminovno nosi, kao i to da je njegov glavni junak oličenje bunta protiv licemjerja i laži, koji ne želi da se prilagodi sistemu vrijednosti takvog izvještačenog društva. Kvalitet ove, nekad zabranjivane knjige zbog vulgarnog rječnika i navodno kontroverznih – prije bih rekla tabo – tema/stavova, danas neizostavne školske lektire (konačno nešto adekvatno i prijemčivo u srednjoškolskom uzrastu) ogleda se i u činjenici da je Selindžer uhvatio ono opšteljudsko i opštevremensko, odnosno probleme mladih ljudi koji su očigledno isti bez obzira na vrijeme i mjesto njihovog odrastanja.

Pisana autentičnim kolokvijalnim stilom, odnosno vrlo jednostavnim jezikom koji otkriva neke univerzalne životne istine, ova knjiga na nešto više od dvjestotinjak stranica pokriva cijeli spektar emocija i oscilirajućih raspoloženja svakog adolescenta, od male nesigurnosti, neznatnog nezadovoljstva, krize identiteta i ravnodušnosti, preko ljutnje, bijesa, usamljenosti, ogorčenja i otuđenosti, sve do duboke potištenosti koja naginje ka ozbiljnoj, skoro patološkoj depresiji i samoubilačkim sklonostima.

Ono što nisam primijetila zaslijepljena emocijama koje su me preplavile tokom ranijih čitanja je koliko je ovo, zapravo, i vrlo duhovit, zabavan i komičan roman. Dakle, razlog zbog kojeg sam danas, u svojim četrdesetim, i dalje zaljubljena u genijalnog stvaraoca ovog remek-djela, je jedan sasvim novi aspekt koji se ne sjećam da sam ranije otkrila. Uprkos tome što je brutalno iskren, umoran i neshvaćen, bez želje da se uklopi u besmisleni svijet foliranata, Holden Kolfild je istovremeno duhovit, nježan i pouzdan zaštitnik djece, jedinog izvora nevinosti i humanosti na ovom svijetu. Nevjerovatno je sa koliko topline i ljubavi Holden priča o svojoj sestri čije su bezazlena otvorenost, neiskvarenost i zdrav razum jedino što ga sprečava da prosto nestane. I ta posljednja slika dok se ona vozi na ringišpilu na smeđem, olupanom starom konju u svom plavom kaputiću dok on, zanesen jednostavnošću i ljepotom tog prizora kisne, nešto je što i vama vraća vjeru ne samo u Holdenovu sreću i budućnost, nego uopšte u ljude.

578651
Foto: Pinterest.com

Sad bih ja mogla danima citirati Holdena, ali ne znam koliko će mi to vremena oduzeti, budući da nisam pravila zabilješke gdje se šta nalazi. Ali, prije citata, sve pohvale prevodiocu na odlično obavljenom, vrlo zahtjevnom i nezahvalnom poslu, jer uvijek će se naći cjepidlake koje ne cijene tuđi rad. Vjerujem da je počastvovan što mu je ukazana jedna takva odgovornost. Istinski sam uživala, ništa manje nego kad sam roman čitala na engleskom. Inače, nije nimalo lako prevoditi toliko žargonskih izraza i ovo je jedna od rijetkih knjiga koja se komotno može prevoditi svakih nekoliko godina s obzirom na brzinu kojom mladi ljudi obogaćuju jezik slengom. Navešću samo jedan primjer: „Sjajni (engl. grand). Eto reči koju stvarno mrzim. Lažna je. Mogao bih da povratim kad god je čujem.“ Mislim da je u ranijem prevodu odabrana riječ super, a danas bi se na njenom mjestu mogle naći ekstra, vrh, top,.. Trebam li napominjati da mi se sve tri gade?

„Ima tu istine, ne kažem, ali nije baš sasvim istina. Ljudi uvek misle da je nešto sasvim istina.“

„Ljudi nikad ništa ne primete.“

„Ono što me stvarno obara je knjiga posle koje poželiš da ti je njen pisac najbolji prijatelj i da možeš da ga okreneš telefonom kad god ti dođe.“

„Kada nešto previše dobro radiš, onda, posle nekog vremena, ako ne paziš, postaneš razmetljiv. A onda već nisi tako dobar.”

„Uzmi većinu ljudi, ludi su za kolima. Pate ako ih malo ogrebu negde i večito pričaju o tome koliko milja prelaze s galonom benzina, i čim nabave nova kola, već misle kako da ih zamene za neka još novija.“

„A ja se smejem baš onako glasno, nekim glupim smehom. Mislim, kad bih nekim slučajem sedeo iza sebe u bioskopu ili negde, verovatno bih se nagnuo napred i rekao sebi da ućutim već jednom.“

„U tome je problem s devojkama – ako im se neko sviđa, bez obzira koliki je kreten, one će uvek reći da pati od kompleksa niže vrednosti, a ako im se ne sviđa, bez obzira koliko je dobar tip, ili koliko pati od kompleksa niže vrednosti, one će reći da je uobražen.“

„Ljudi nikad nikome ne prenose vaše poruke.“

„U svakom slučaju, dobro sam znao da sam kod kuće. Naše predsoblje ima neki čudan miris, kako nigde drugde ne miriše. Ne znam šta je to. Nije karfiol a nije ni parfem – ne znam šta je – ali uvek znaš da si kod kuće.“

„Osobina nezrelog čoveka je što hoće za nešto slavno da umre, dok je osobina zrelog čoveka što hoće za nešto skromno da živi.“

„Pogotovo majka, ona ima uši kao neki pas tragač. Zato sam bio maksimalno tih kad sam prolazio kraj njihovih vrata. Čak sam i prestao da dišem, Isuse. Moga oca možeš i stolicom po glavi – taj se neće probuditi, ali majka – dovoljno je da se nakašlješ negde u Sibiru i ona će te čuti.“

„Sišao sam drugim stepeništem i video još jedno „Jebi se“ na zidu. Ponovo sam pokušao da ga obrišem rukom, ali ovo je bilo urezano, nožem ili nečim. Nije moglo da se skine. Ionako je beznadežno. Da imaš i milion godina za to, ne bi izbrisao čak ni polovinu svih „Jebi se“ na ovom svetu. Nemoguće je.“

„U tome je sva nevolja. Nigde ne možeš da nađeš neko lepo i tiho mesto, jer takva ne postoje. Možeš da misliš da postoje, ali kad jednom stigneš tamo, neko će da se prišunja dok ne gledaš i naškraba ti ispred nosa „Jebi se“.“