Otkako sam kupila labuda

Naslovna fotografija: Etrafika.net

Moja prva pomisao nakon čitanja Tanjinog drugog romana je bila: Ako je Tanja za Satove u majčinoj sobi dobila Evropsku nagradu za književnost, šta će tek dobiti za ovaj?! „Otkako sam kupila labuda“ predstavlja važan i velik iskorak u savremenoj regionalnoj književnosti i to najmanje zbog izbora tema kojih je, naravno, više, i to onih kompleksnih, ali ona koja je, svakako, najupečatljivija je strastven ljubavni odnos između dvije žene.

Uprkos velikoj razlici u godinama i različitom socijalnom kontekstu u koji su uronjene, obje Tanjine junakinje su autsajderke u svijetu koji ih okružuje i upravo će ta sličnost biti presudna za njihovo povezivanje. Njihov intenzivan emotivni odnos u savremenim okolnostima doprinosi sve većoj rastrzanosti između ljubavi i tabua. Usljed prevelike usmjerenosti jedne na drugu, svaka od njih je istovremeno u mogućnosti da se suoči sa samom sobom pri čemu na površinu isplivava sve ono što su negdje, možda, pokušavale potisnuti.

Zanimljivo je da je starija protagonistkinja po zanimanju bibliotekarka, što je sama Tanja naglasila na svojoj promociji jer su je mnogi pitali zašto se baš odlučila da joj dodijeli tu ulogu, budući da se i ona time bavi. Tanja je to objasnila krajnje simpatično, kako je namjerno željela da opiše jednu bibliotekarku, između ostalog, zbog toga što i nisu zastupljene u književnosti, a i što prema njima često postoji neutemeljena predrasuda da nisu baš, pa recimo, previše uzbudljive i zanimljive žene. Tako da je Tanja odlučila da ispravi ovu nepravdu i zbog svih divnih kolegica sa kojima radi, a naravno, i radi veće vjerodostojnosti same priče u kojoj glavne akterke mnogo razgovaraju o književnosti.

Foto: Independent.co.uk

Ono što je mene posebno oduševilo i u svakom pogledu zapanjilo je način na koji je Tanja pronikla u samu srž međuljudskih odnosa, a posebno onih najintimnijih, kad dva bića pokušavaju da se otvore i prepuste ljubavi, strasti, užitku. Savršeno je dočarala njihova emotivna stanja, previranja i strahove, a posebno unutrašnje konflikte srca i ponašanja sputanog tradicionalnim okovima. Tanja opčinjava svojom rečenicom kao i uvijek, ali ne samo njenom poetičnošću i bogatstvom izraza, već, za razliku od njenog prvog romana i jednom divnom prozračnošću i dinamikom. Ovaj roman je takav rasadnik ideja i misli koje poželite da memorišete, a od dijaloga koji ovog puta dominiraju vam se zavrti u glavi. Meni lično, daleko i ubjedljivo bolje od njenih Satova koji su me pomalo gušili i otežavali praćenje radnje. Ovdje stalno hoćete još, stalno ste u nekom stanju napetosti, vapite za svakom sljedećom rečenicom. Jedan od rijetko hrabrih, slojevitih i zrelih romana koji se čita otvorenih usta.

„Trebalo te je razbuditi. Bila si dosadna i namrštena stalno. Prebacili su te na to odjeljenje zbog neljubaznosti i svađe sa korisnicima. Ekscesno ponašanje. Jesu li tako napisali u obrazloženju? Haha, nastavila si s tim samo u drugom maniru. Prvo oženjeni profesor, pa svađe na radnom mjestu, pa zavođenje maloljetnih korisnica.“
„Nisi maloljetna.“
„Dobro, nisam. Bolje zvuči. Svijet danas živi za skandale.“
„Zašto uvijek pretjeruješ?“
„Bez pretjerivanja, ti si san svake biblioteke. Konačno malo živosti među knjiškom prašinom. A ko bi rekao. Izgledaš strogo i ukočeno. Istina je ono o mirnima iz kojih vrazi vire.“
Onda skupiš oči i zaškiljiš podrugljivo.
„Možeš uvijek reći da si poludila od pročitanih knjiga. Naš narod svakako vjeruje da se od znanja ludi. Još će saosjećati s tobom. Popljuj knjige. Spalimo knjige. Šta su napravile od poštene žene. Prvo preljubnicu, potom pedera.“
Zatim ide čitav niz podrugljivih ubadanja.
„Kada si počela maštati o ženama? Jesi to našla u nekoj knjizi? Da li je potaklo tvoje fantazije?“
„Prestani.“
„Ne sad, zabavno je. Možda si umislila da si Virdžinija Vulf u svijetu bibliotekarki? A one ni ne znaju za njena potajna interesovanja dobro prikrivena u uštirkanim biografijama.“
„A ti sve znaš?“
„Ne voliš Virdžinijicu? Baš ste tako slatke i dosadnjikave obje.“
„Idem.“
„Nemoj. Sada ćemo se igrati Virdžinije Vulf i Vite Sakvil-Vest. Slušaj, zabavno je, sve sam smislila. Ti ćeš biti Virdžinija, jer si neiskusnija i sklonija manično-depresivnim raspoloženjima. A ja ću biti Vita i putovati po svijetu i promijeniti mnoge ljubavnice. I sa mnom ćeš otkriti sve te čari koje će ti poslije brisati iz biografije. Ali one će nicati odsvuda pomalo. Samo nemoj napuniti džepove kamenjem i otići u rijeku. Pisaću ti i slati razglednice iz svijeta. Znaš da joj je i muž bio peder? Možda je i tvoj. Zamisli, ispostavi se da je tvoj Humbert peder. Da je Lolita bila farsa. Pokriće. Možda si i ti njemu paravan kao i on tebi?“
„Nije mi nikakav paravan. Nisam bila prije sa ženama. Nisam bila ni sa kim osim s njim.“
„Ah, to ti pričaš. Ali ko može znati istinu u svijetu nestabilnih i promjenjivih istina?“
„Vrijeme je da idemo. Hajde. Pusti sad te glupost. Predugo sam se zadržala.“
„Ali, gospođo Vulf, želim da spavam s vama. Sad odmah. Odsad i zauvijek. Imate lijepu vaginu. Kako sam pristojna. Što misliš je li Vita Virdžiniji koja je izgledala baš tako ukočeno kao ti rekla tako nešto? Ja to mogu zamisliti. I sve poslije.“
„Šta poslije?“
„Kako je Virdžinija bila luda kad se opusti. Kao i ti.“
„A kako sam ja to luda?“
„Strastveno. Baš kako volim.“
„Strastveno bih te istukla. Moramo krenuti.“
„O, znam da je i to dio tvojih erotskih fantazija. Mamica koja kažnjava neposlušnu djevojčicu.“
„Prestani.“
„Zašto? Kad želiš da me kazniš.“
„Ne želim. Naporna si.“
„Nešto razmišljam, iako se ne topiš tako strasno uz svog ostarjelog Humberta, možda ti i nisi peder.“
„Misliš lezbejka?“
„A, bolje zvuči peder. Ide više uz tebe. Kada stojiš tako nadrkana, naslonjena uza zid. Stari pederčina.“
„Sad sam i stari pederčina?“
„Kažem možda i nisi, samo te lože te zabranjene stvari. Profesor dok nije bio tvoj i dok si ga potkradala od njegove matore i bolesne žene. I sada ja. Da sutra svi oni koji bi nas trenutno utukli, nabili na kolac ili silovali da nas ubijede u čari pravovjernog seksa, nekim čudom krenu odobravajuće gledati na našu vezu, ti bi pobjegla i od mene. Sjebana si u toj tvojoj glavi. I to je to. Priznaj sebi da te lože zabrane. Pa očigledno je. Većina ljudi je takva. Pogledaj oko sebe, samo im zabrani nešto i oni će navaliti ko mutavi. Ne dirajte tu glupu jabuku, eto vam sve drugo. I šta oni urade? Daj jabuku. Zgrabe je. Zato ljudima treba sve dopustiti. Smorili bi se i smirili. Ko još može uživati tako strasno u dopuštenim stvarima. Gej brakovi bi postali praslika dosadnih hetero brakova. Stvarno, ima li išta dosadnije?“

Najbolje knjige iz 2018. godine

Naslovna fotografija: Borislav Brezo

Većina onih koji pišu o knjigama na kraju godine (oni vrijedniji) ili početkom nove (ovi s troje male djece) sumiraju svoje čitalačke utiske i izdvajaju nekoliko najkvalitetnijih naslova koje rado preporučuju. Pa, kud svi tu i mali Mujo. Za sam početak moram reći da sam protekle godine čitala više nego inače iz više razloga. Prvih pet mjeseci sam još uvijek bila na porodiljskom odsustvu, pa sam imala vremena za čitanje, zatim tu je društvo iz D kluba čija je čitalačka energija zarazna i svi su zadavali sjajne knjige za čitanje, a kulminaciju je, svakako, izazvao prvi festival književnosti „Imperativ“ koji je obnovio moje interesovanje za savremene domaće autore. S te strane, veliku zahvalnost dugujem Saneli Babić, idejnom tvorcu i izvršnom direktoru festivala, ženi od koje se, zaista, mnogo može naučiti u svakom smislu, naročito o organizaciji posla, profesionalnosti i maksimalnoj predanosti poslu kojeg se prihvati. No, otom-potom, svakako ću jedan tekst posvetiti svemu onom što mi se na ličnom planu izdešavalo u proteklom periodu, a Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“ će tu, nesumnjivo, zauzeti centralno mjesto. Takođe, ništa od ovoga ne bi imalo smisla da ne spomenem sve vas, moje vjerne pratioce i čitaoce koji me konstantno podstičete i inspirišete sopstvenom strašću prema čitanju, koji me iznova podsjećate koliko je još dobrote i ljubavi ostalo u ovom rusvaju od svijeta, zbog kojih želim da budem bolja.

Nego, vrijeme je da pređem na stvar, ubiće me moji uvodi. Prema goodreads-u na kojem sam, poput svakog opsjednutog OKP-ovca uredno vodila evidenciju, prošle godine sam pročitala 67 naslova. Doduše, bilo je tu još sigurno 10-ak knjiga koje se ne nalaze na goodreads-ovoj listi, ali i među ovih 67 našlo se barem tri-četiri od kojih sam odustala. Uglavnom, odlučila sam da izdvojim samo one naslove koje bezrezervno predlažem, te da od istog autora ne preporučujem više od jednog. Jasno je da svi uporno čitamo djela iz opusa onih autora koje najviše volimo i da bismo tad najradije predložili sve njihovo, ali pokušaću to da ne radim. Fante je izuzetak, to se valjda podrazumijeva. Sveukupno, pročitala sam 15.706 stranica što, priznaćete, zvuči zaista impozantno. (Ako vas baš zanima, ovdje možete vidjeti šta se sve našlo na tom raznovrsnom spisku.) Ipak, daleko sam zadovoljnija kvalitetom tih stranica i mogu reći da je ovo, u tom pogledu, bila zaista plodonosna godina. Dakle, samo the best of 2018.

Me’med, crvena bandana i pahuljica, Semezdin Mehmedinović

Ovo je, bez daljnjeg, jedna VELIKA knjiga! Gromada od knjige! Odavno nisam pročitala ljepšu priču o ljubavi i životu! Veličanstvena!

Svojim neponovljivim senzibilitetom, bogatstvom jezika koji je zadržao svoju čistotu (što autor negdje objašnjava činjenicom da je odavno otišao u Ameriku zbog čega je njegov maternji jezik odolio kojekakvim pošastima i bio lišen negativnih uticaja i promjena), snagom svojih intelektualnih zapažanja, širinom svoje životne filozofije i mudrosti koje stvaraju neke nove istine i daju konkretne odgovore na moderne čovjekove nemire, Semezdin Mehmedinović stvara književnost neprolazne vrijednosti i umjetničkog izraza. Ljubav između Me’meda i Sanje duboka je i dirljiva poput one između Ahmeta i Tijane. To je ljubav koja vremenom jača i postaje intenzivnija, ona iskonska koja ne izlazi na vrata kad na njih zakucaju glad, siromaštvo, bolest ili kakva druga nedaća, ona već pomalo zaboravljena kojoj baš ništa nije teško, gotovo nevjerovatna, ljubav koja nadahnjuje i ispunjava svakog ko se nađe pred njenom jednostavnom uzvišenošću.

Čini mi se da savremena književnost, baš kao i sam život, vapi za prijatnim i nepatvorenim emocijima, za ljubavlju, onom čistom i uzvišenom. I ne, ta univerzalna tema nije i nikad neće biti iscrpljena, pogotovo ne pred novim izazovima, u vremenima kada su klasična porodica i njene vrijednosti, poput svega drugog, u ozbiljnoj krizi. Vjerovatno najdragocjenija istina na koju nas pisac ovog izuzetnog djela nesebično podsjeća jeste da je i ljubav izbor. Osim toga, nema stranice u ovoj obimom nevelikoj knjizi nad kojom se ne zamislite. Ovo je jedna sasvim posebna knjiga, ona koja se drži uz uzglavlje kreveta, da vam je stalno na dohvat ruke, knjiga koju biste čitali iznova i koju biste, ne mogu reći baš živjeli, mada ni to ne bi bilo sasvim pogrešno, ali nesumnjivo ona koju biste neprestano osjećali.

Na prvom mjestu našla se s razlogom, ostale su poredane bez ikakvog redoslijeda. Detaljnije o njoj sam pisala ovdje.

Tunel, Ernesto Sabato

Huan Pablo Kastel je proslavljeni slikar koji nam već u prvoj rečenici otkriva da je ubica Marije Iribarne. Kao i većina velikih umjetnika Kastel klizi na granici između genijalnosti i ludila. Sujetni osobenjak koji ne trpi društvene trivijalnosti i licemjerje buržuja ima svoje mušice. Iako mizantrop, usamljen i neshvaćen čezne za ljubavlju i pažnjom. Na jednoj svojoj izložbi ugleda Mariju koja jedina zaneseno posmatra presudni detalj na njegovoj slici, kojem drugi ne pripisuju nikakav značaj. I to je taj prelomni trenutak, ta spoznaja da postoji neko ko je u stanju da, otkrivajući taj skriveni prozor, proviri u samu našu dušu. Kastel kaže da je ona jedina osoba koja ga je mogla razumijeti i to shvata samo na osnovu tih nekoliko minuta dok ju je posmatrao.

I ne znam da li sam ikad i u jednom ljubavnom romanu pročitala ljepši i dublji i smisleniji početak ljubavi. Taj trenutak kad nekog ugledate prvi put i shvatite da ste ga oduvijek poznavali i u stanju ste da proniknete u neistražene metafizičke prostore nade jer ste sigurni da su vaše duše oduvijek predodređene jedna drugoj. Taj momenat kad znate da volite baš sve što taj neko jeste, jer je sve ono što ste vi sami i sve ono što ste oduvijek željeli da budete.

Međutim, Kastelova hirovitost, njegov prezir društvenih normi i opšteprihvaćenih pravila ponašanja, njegova impulsivnost i pretjerana analitičnost i konačno njegovo nepovjerenje brzo će pomračiti svu ljepotu i uzvišenost prvobitne očaranosti i odvesti ga u sam ponor zločina iz strasti. Žao mi je što nam Sabato nije dodatno nahranio dušu dopustivši nam da malo duže uživamo u izvanrednoj poeziji rijetke i nesvakidašnje ljubavi od čije potrage niko ne odustaje uprkos saznanju da ju je tako teško doživjeti. Više o Tunelu u mojoj interpretacije možete naći ovdje.

Stoner, Džon Vilijams

Stoner je, prije svega, nježna i topla ljudska priča o jednom malom, svakodnevnom, prosječnom životu običnog čovjeka od njegovog djetinjstva do posljednjih dana na zemlji. Naizgled ni po čemu posebna. Zanimljivost koja se veže uz ovaj roman je da, iako objavljen 1965. godine, tek nedavno biva prepoznat od strane čitalaca. Ovdje bi se dalo raspravljati o tome zašto u Americi nije naišao na isti ili makar sličan prijem kao među evropskim čitaocima i zašto svoju istinsku popularnost doživljava tek u novom milenijumu. Stekla sam utisak da su ga Vilijamsovi sugrađani uglavnom opisivali kao mali, tužan i depresivan roman. Iako ne možemo reći da je sama priča fascinantna, nikad je ne bih opisala kao prozaičnu i pesimističnu. Mene je ova priča dotakla, plakala sam na kraju, ali mi je dala i nadu. Nadu da i naizgled beznačajan i mali život ne mora biti promašen i neproživljen. Knjiga za dušu, nevjerovatna u svojoj ljudskosti.

Ovo je toliko nepretenciozna priča o ljubavi, prijateljstvu, predanosti radu, moralnim načelima, životu, čovjeku. Uz sve to, pisana je toliko pitko i lijepo, vrlo preciznim i čistim jezikom da nemate potrebu za predahom. Ovo je knjiga lišena velike i uzbudljive radnje. Njen protagonista je smiren i sve podnosi tiho, bez pompe i drame, kao životnu neminovnost i konačnost. Iako često ravnodušan i bez želje da se upušta u konflikt na zlonamjerne ispade odgovara ili lucidno i duhovito ili nikako. Ovo je priča koja će vam ugrijati srce. I u tome je njena veličina.

Puna života, Džon Fante

Moja očaranost Fanteom nije više nikom nepoznata i stoga sam vjerovatno pristrasna kada kažem da je on stvarno neprikosnoven majstor riječi. Ovaj predivni i duhoviti autobiografski roman koji se čita doslovno u dahu posvećen je njegovoj voljenoj supruzi Džojs, a prati period tokom slatkog iščekivanja njihovog prvog djeteta. Knjiga obiluje vjernim i simpatičnim opisima stanja žene tokom trudnoće kojima sam se smijala do suza.

Osim što je omaž ljubavi njegovog života i ujedno njegovom vječnom podstreku za stvaranje, roman je i svojevrsa zahvalnost Fanteovom ocu, prostodušnom i ne pretjerano taktičnom zidaru, jednostavnom narodskom, naizgled hladnom čovjeku koji se namučio u životu i zna cijeniti svaku teško zarađenu paru. Tata je tipičan Italijan, vječiti stranac u Americi, toliko česta slika oca i uobičajenog tvrdog odnosa prema sinu, čovjek koji zna kako se prave sinovi i koji od svog sina očekuje nasljednika loze, koji ima onaj duboko ukorijenjeni roditeljski stav nepogrešivosti. I mama i Tata su puni bapskih priča i sujevjernih savjeta kojih se Fante, naravno, grozi. Međutim, nakon što mu je voljena propala kroz kuhinjski pod koji su izjeli termiti, u želji da uštedi koji dinar uoči dolaska bebe, Fante odlazi po oca, „najvećeg zidara u celoj Kaliforniji, najplemenitijeg građevinara koji postoji! On će to uraditi besplatno.“ Neponovljivo živopisan i zabavan lik, Tata je jedan od onih ljudi kakvog svako od nas poznaje bilo u užoj ili daljoj familiji ili u komšiluku. Iako naizgled bezazleno simpatičan, Tatin uticaj na Džojs nije nimalo naivan. Štaviše, uz pomoć adekvatne količine trudničkih hormona, prilično je dalekosežan, ali ne bih otkrivala više detalja same radnje kako vam ne bih pokvarila iznenađenje i Fanteov briljantni humor.

Foto: Lični album

Budući da je Fante moj ljubavnik među književnicima, preporučujem makar još i njegovu Čekaj do proljeća, Bandini o kojoj sam pisala ovdje.

Za Esme: devet priča, Džerom Dejvid Selindžer

Ako me ne poznajete i prvi put ste se zatekli na mom virtuelnom prostoru, neće vam biti teško zaključiti (iz naziva bloga), da je Selindžer za mene Bog bogova, između ostalog i zbog toga što ga smatram jednim od ubjedljivo najtalentovanijih i najuticajnijih svjetskih pisaca kratkih priča. Njegov stil je sažet, prvoklasan i prelijep! Njegova najveća strast su djeca, njihova nevinost, snaga njihove imaginacije i njihova izvanredna sposobnost percepcije. Genijalna u svojoj neiskvarenosti ne prestaju da ga opčinjavaju i vjerovatno se nikad neće roditi književnik koji će o njima pisati sa toliko žara, topline, gracioznosti i zahvalnosti što postoje i što nas neprestano uče kako da živimo u sadašnjem trenutku, čistog srca i uma nezamagljenog predrasudama. Svih devet priča zbirke „Za Esme“ su napisane sa očaravajućom jednostavnošću, naizgled labave strukture, ali s takvom razigranošću i svježinom koja razoružava i najtvrdokornijeg čitaoca nudeći mu nezaboravno iskustvo.

Foto: Goodreads.com

Ne znam šta me više fascinira: ljepota Selindžerovog stila, njegov nesvakidašnji humor, inteligentni dijalozi, sama atmosfera i prevladavajući ton, njegova ozbiljnost ili pak činjenica da jednim krajnje svedenim pisanjem bez ijedne suvišne riječi opiše cijeli spektar međuljudskih odnosa, izopačenost sistema vrijednosti, ljudsku ranjivost i usamljenost, te zađe u samu dubinu nekih teških tema poput smrti, PTSP-a ili, pak, mističnog duhovnog iskustva. Raskoš Selindžerovog talenta ogleda se i u njegovim drugačijim, ali uvijek zanimljivim formama, u rasponu i preciznosti njegove proze, u upečatljivosti i dubini njegove perspektive, ali i u izuzetnoj karakterizaciji likova. Jedan od rijetkih autora čijim djelima se redovno vraćam.

Tajni život pčela, Sju Monk Kid

Nevjerovatno je kako nekad uprkos želji da dođemo do kvalitetnih naslova, propustimo upravo mnoge sjajne autore i same bisere od djela. Takođe, uvijek je fascinantno koliko se ukusi razlikuju i među ljudima sličnih senzibiliteta i interesovanja, pa tako i sama procjena kvaliteta većine ostvarenja. S druge strane, divno je kad nekad bukvalno usput, spomenom nečega, doduše od strane pouzdane osobe čijem mišljenju bezrezervno vjerujete, otkrijete jedan pravi mali dragulj. Upravo takav je bio moj susret s ovom pitkom i izuzetno toplom pričom. „Tajni život pčela“ Sju Monk Kid je jedna od rijetkih knjiga poslije koje jedno vrijeme ne uzimate čitati ništa drugo jer želite da i dalje upijate sve njene medne sokove kako biste što duže ostali pod uticajem emocija koje je u vama izazvala. Iako se uglavnom predstavlja kao priča o majkama i kćerkama, ovo je za mene prvenstveno priča o odrastanju, o sestrinskoj ljubavi pogotovo između žena koje nisu ni u kakvoj krvnoj vezi i o mnogo čemu još. Uživala sam sa svakom rečenicom i porukom. Nevjerovatno nježna i moćna knjiga koju ćete čitati više puta!

Greh, Zahar Prilepin

Uvijek sam pomalo skeptična prema djelima pisaca koji na korice svoje knjige stave sopstvenu sliku, frontal u krupnom kadru. Toliko o meni. Što se tiče Prilepina, uzela sam ga najviše zbog preporuke divne bibliotekarke i njegovog najavljenog dolaska u Banjaluku od kojeg, nažalost, nije bilo ništa. Roman u pričama, kako ga naziva stručna javnost, proglašen je knjigom decenije u Rusiji što je već sasvim dovoljan argument da se zainteresujete za Prilepinovo stvaralaštvo. Neću mnogo pisati o pričama iz ove zbirke „Greh“ koliko o samom Prilepinu. Za ove priče dovoljno je reći da sasvim opravdano i zasluženo nose dodijeljeni im status.

Sam Zaharka je radio kao fizikalac, grobar, izbacivač u noćnim klubovima, komandant jedinice Odjeljenja policije za posebne namjene (OMON), učestvovao je u borbenim dejstvima u Čečeniji, radi kao novinar, nosilac je brojnih ruskih i inostranih nagrada za svoj književni rad, ima ga i u politici, otac je četvoro djece,.. Bogato životno iskustvo kipi sa svake stranice ovih nezaboravnih priča među kojima ima najnježnijih očinskih emocija koje ćete ikad pročitati, preko opisa grubih marifetluka sitnih kriminalaca do doživljaja rata ravnih senzibilitetu i kvalitetu jednog Hemingveja.

Pored svih osobenosti stila, najviše me opčinjava njegova sposobnost, da ne upotrijebim baš onu Kunderinu čuvenu sintagmu, nepodnošljiva lakoća služenja jezikom zbog koje pomislim da je ruski ubjedljivo najbogatiji jezik na svijetu.

Razmnožavanje domaćih životinja, Tanja Stupar Trifunović

„Razmnožavanje domaćih životinja“ je zbirka poezije naše najnagrađivanije književnice Tanje Stupar Trifunović, a čiju sam promociju u Banjaluci imala čast da vodim. Inače, ova snažna zbirka nagrađena je prestižnom književnom nagradom „Milica Stojadinović Srpkinja“ koju dodjeljuje Zavod za kulturu Vojvodine i to za najbolju zbirku poezije napisanu na srpskom jeziku od strane ženskog autora.

Foto: Lični album

Kristina Ljevak, urednica najveće izdavačke kuće u BiH, „Buybook“, u čijem izdanju se i pojavila ova zbirka poezije, rekla je da se radi o vrhunskoj poeziji koja i dok opominje pruža onaj nezaboravni užitak čitanja. Urednik i recenzent zbirke, pisac Faruk Šehić naglasio je da je ovom zbirkom Tanja ponovo dokazala svoju pjesničku autentičnost u BiH i da njena poezija utjelovljuje onu Kafkinu rečenicu po kojoj je književnost sjekira koja treba da razbije led na jezeru koje se nalazi u čitaocima. Doc. dr Igor Simanović, profesor opšte i komparativne književnosti Filološkog fakulteta u Banjaluci, koji Tanjin rad i sveukupno stvaralaštvo intenzivno prati i analizira još od njihovih zajedničkih studentskih dana odgovorno tvrdi da je ovo Tanjina najbolja knjiga dosad.

Što se tiče njenih stihova, oni stvarno režu, i to uzduž. Njena percepcija je duboka, pjesnički jezik raskošan, njeni motivi su aktuelni i potresni, a što se tiče emocija koje u vama izaziva Tanjino slojevito promišljanje o stvarnosti, iznenadiće vas njihov raspon. Već sam rekla, ali ću opet naglasiti da je njena interpretacija sopstvenih stihova zadivljujuća! Čitajući/slušajući njenu poeziju naježite se od glave do pete i jasno je da se radi o jednom nevjerovatnom i nesvakidašnjem talentu. Inače, moram reći da sam upravo zahvaljujući Tanji obnovila svoje interesovanje za poeziju i nadam se da mi neće zamjeriti na poređenju, ali ona je za mene ženski Matija Bećković! A poredim ih samo prema sljedećem, za one koji ne znaju, Matija je za mene Bog, otac! Jedan, jedini, neprevaziđeni. Najveći (živući) (srpski) pjesnik svih vremena!

Inače, ja nisam neko ko čita poeziju i imajući to u vidu, jasno vam je o kakvoj zbirci je riječ budući da je našla svoje mjestu među deset pažljivo biranih naslova.

Blue Moon, Damir Karakaš

Ovo je moj prvi susret s Karakašem i mogu reći da me je oduševio! Na stranu što volim ovakav stil – neusiljen, iskren, lišen patetike, ne i emocija – ali isto tako sam sigurna da u tom segmentu ubjedljivo strši među savremenim književnicima iz regije, baš poput “krijeste” njegovog protagoniste Čarlija. Vrlo moderan stil, ali i muški eksplicitan koji, ipak, ni u jednom trenutku ne kvari književni izraz. Osim stila, odlično je i sve drugo jer nas veoma lako uvodi u priču koja drži pažnju, a koja, iako krajnje nepretenciozna, nimalo nije naivna.

Naizgled priča o mladosti i odrastanju, o propalom studentu, rokabiliju koji dane provodi gluvareći i namještajući svoju elvisprislijevsku frizuru, krije mnogo dublje slojeve od kojih je, svakako, najvažniji onaj koji se tiče identiteta i svojevrsnog bunta protiv ustaškog porijekla. Karakaš se prilično smjelo i ozbiljno uhvatio u koštac sa krajnje osjetljivom temom zločinačke istorije. Njegovog apolitičnog junaka koji samo želi da pripada zaljubljenicima u muziku 50-ih godina prošlog vijeka koji su se okupljali u kultnom zagrebačkom klubu osamdesetih “Kulušić”, između ostalog, progone posljedice okrutnog odnosa s ocem i prevelika fizička sličnost s djedovim najmlađim bratom, inače ozloglašenim ustašom. Intimna ispovijest smještena u prijeteću predratnu atmosferu jasnih podjela, pritisaka i nesigurne budućnosti.

Foto: Saška Madžar

„Blue Moon“ se čita u dahu! Iskreno se nadam da su i druge Karakaševe knjige odlične poput ove koja je, vjerovatno, moje najveće ovogodišnje iznenađenje, osvježenje koje preporučujem bez rezerve.

Napuljska tetralogija, Elena Ferante

Napuljska saga o životu dvije prijateljice i svemu onome što se događa u njihovom neposrednom okruženju je s razlogom vrlo brzo zaludila čitav svijet. Ferante piše samo njoj svojstvenom dinamikom i žestinom lako nas uvlačeći u priču čijem toku i tonu se zaneseno prepuštamo poput kakvih šiparica. Njeni plastični prikazi lišeni suvišnih epiteta su zapanjujuće snažni. Osvaja nas autentičnošću, neposrednom naracijom i brutalnom iskrenošću o ženskom prijateljstvu i odrastanju. Jedna pomalo drugačija Italija, ona siromašna i patrijarhalna, predstavljena je vrlo jasno jednostavnim stilom koji istovremeno ima i neku gotovo neobjašnjivu moć da drži pažnju.

Moram priznati da odavno nešto nisam čitala sa ovoliko lakoće i pažnje, da me baš dugo ništa nije ovako duboko usisalo u priču, da sam o likovima danima razmišljala u pauzama od čitanja i da sam jedva čekala trenutak kad ću se opet domoći knjige. Najplastičniji prikaz magnetizma ove priče je kad sam jedno veče, sva srećna, ponijela sa sobom knjigu u krevet zaboravivši da sam je ranije tog dana već pročitala.

Sviđa mi se to što je, na neki način, glavni junak ove priče sam Napulj, sviđa mi se na koji način teče radnja, sviđa mi se lakoća i jednostavnost kojom nas priča uvuče u svoje sivilo i mračne ćorsokake u koje sami nikad ne bismo zašli, a poslije čega nam ne bude žao što smo iskusili svu njihovu razornu moć, zatim što sama Ferante nije opterećena tuđim mišljenjem, što ne povlađuje čitaocima, što piše britko i neposredno, što racionalizaciju postupaka prepušta nama, što vjerno predstavlja svu složenost i nepredvidljivost ljudskog ponašanja,..

Ono što ovu knjigu, odnosno cjelokupnu tetralogiju, izdvaja od drugih je to što vas čas zadivi, čas potonete, čas ostanete potpuno ravnodušni i pitate se što to uopšte čitate, sve vrijeme ne ispuštajući je iz ruku, čas pričate sa protagonistima kao kad gledate neki film pa vas neko toliko iznervira da mu poželite objasniti neke stvari, i baš svaki put kad vam bude žao što je onaj prvobitni entuzijazam splasnuo, ona nađe način da vas ponovo zavede takvom brzinom da ne znate šta vas je snašlo. Međutim, ono što je presudno istaći je to da, iako na momente na samoj granici jeftine sapunice, ova knjiga je sve samo ne plitka! Ferante neke vrlo ozbiljne teme sugestivno stavlja u prvi plan, namećući se kao odgovoran pripovijedač.

Da li je Elena Ferante zaslužila sve superlative kojim je obasipaju, ne znam i ne smatram se dovoljno kompetentnom da o tome donosim zaključak. Iskreno, i ne zanima me sva ta fama koju je izazvala. Da je Ficdžerald, nije. Da se može čitati na plaži, još kako! Da je treba negdje svrstati, nema potrebe. Ali, da je volim čitati, volim!

U svakom slučaju, o kompletnoj tetralogiji bi se mogli pisati cijeli traktati, što apsolutno nemam namjeru da radim. Iako je ovo prvenstveno priča o jednom prijateljstvu ili bolje rečeno o složenom odnosu između dvije žene, o jednom gradu i o životu uopšte, od malih nogu preko zrelog doba do same starosti, obradila je Ferantice ovdje cijeli arsenal tema, neke tek ovlaš načevši, neke značajno elaborirajući. Ostaje činjenica da je ona nesumnjivo pravo osvježenje na savremenoj književnoj sceni i da će nam nedostajati nove avanture Lile i Elene, možda i zbog toga što nas je lišila nekog velikog i zaokruženog finala.

Ostalo mi je nejasno zbog čega je ova priča toliko posebna i drugačija, toliko zarazna i zadivljujuća jer na momente djeluje banalno i bez neke značajne po(r)uke. Vrijeme će pokazati da li će ovo ostati samo prolazni trend koji ćemo brzo zaboraviti ili će učvrstiti svoje mjesto među najkvalitetnijim djelima neprolazne književne vrijednosti. Vjerujem da će sva britkost i briljantnost jezika Elene Ferante još dugo ostati u sferi nedokučivog fenomena poput recimo naglog rasta i uspjeha kineske privrede. Dotad ćemo, nadam se, uživati u seriji koja se, već, počela prikazivati u produkciji HBO.

Razmnožavanje domaćih životinja

Naslovna fotografija: Borislav Brezo

„Razmnožavanje domaćih životinja“ je zbirka poezije naše najnagrađivanije književnice Tanje Stupar Trifunović, a njena promocija je održana prošli mjesec u organizaciji Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“ iz Banjaluke. Za one koji ne znaju, ukazano mi je povjerenje da vodim promociju ove snažne zbirke nagrađene prestižnom književnom nagradom „Milica Stojadinović Srpkinja“ koju dodjeljuje Zavod za kulturu Vojvodine i to za najbolju zbirku poezije napisanu na srpskom jeziku od strane ženskog autora.

Kristina Ljevak, urednica najveće izdavačke kuće u BiH, „Buybook“, u čijem izdanju se i pojavila ova zbirka poezije, rekla je da se radi o vrhunskoj poeziji koja i dok opominje pruža onaj nezaboravni užitak čitanja. Urednik i recenzent zbirke, pisac Faruk Šehić naglasio je da je ovom zbirkom Tanja ponovo dokazala svoju pjesničku autentičnost u BiH i da njena poezija utjelovljuje onu Kafkinu rečenicu po kojoj je književnost sjekira koja treba da razbije led na jezeru koje se nalazi u čitaocima. Doc. dr Igor Simanović, profesor opšte i komparativne književnosti Filološkog fakulteta u Banjaluci, koji Tanjin rad i sveukupno stvaralaštvo intenzivno prati i analizira još od njihovih zajedničkih studentskih dana odgovorno tvrdi da je ovo Tanjina najbolja knjiga dosad.

To su samo kratki utisci zvanično kompetentnih ljudi. Što se mene tiče, ja sam se sa Tanjinom poezijom malo bolje upoznala tek prošle godine na manifestaciji „Po(v)ezivanje“ koja se održava povodom Svjetskog dana poezije u organizaciji NUB RS gdje je Tanja i zaposlena. Tad me je potpuno raspametila i oduševila kako samim stihovima tako i sopstvenom interpretacijom! Zatim sam je nastavila pratiti kad god je nastupala, posebno snažna je bila tokom ovogodišnjeg Festivala književnosti „Imperativ“ zajedno sa Markom Tomašem. Napravili su, zaista, neponovljivo pjesničko veče.

Foto: Lični album

Inače, Tanja je uoči promocije dala mnogo intervjua i potražite ih jer sam sigurna da ćete uživati u njenim preciznim, direktnim i britkim mislima. Što se tiče njenih stihova, oni stvarno režu, i to uzduž. Njena percepcija je duboka, pjesnički jezik raskošan, njeni motivi su aktuelni i potresni, a što se tiče emocija koje u vama izaziva Tanjino slojevito promišljanje o stvarnosti, iznenadiće vas njihov raspon. Već sam rekla, ali ću opet naglasiti da je njena interpretacija sopstvenih stihova zadivljujuća! Čitajući/slušajući njenu poeziju naježite se od glave do pete i jasno je da se radi o jednom nevjerovatnom i nesvakidašnjem talentu. Inače, moram reći da sam upravo zahvaljujući Tanji obnovila svoje interesovanje za poeziju i nadam se da mi neće zamjeriti na poređenju, ali ona je za mene ženski Matija Bećković! A poredim ih samo prema sljedećem, za one koji ne znaju, Matija je za mene Bog, otac! Jedan, jedini, neprevaziđeni. Najveći (živući) (srpski) pjesnik svih vremena!

Moram dodati da odavno nisam bila u društvu ovako sjajnih i elokventnih sagovornika, duhovitih, vedrih i pozitivnih koji su stvorili jednu vrlo opuštenu i prijatnu atmosferu u kojoj je mnogobrojna publika, sasvim sam sigurna, uživala. Presrećna sam što sam imala čast da učestvujem u ovom izuzetnom događaju i ponosna na tim Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“ koji predstavlja najznačajnije savremene autore iz regiona.

Za sam kraj, postaviću vam linkove na odabrane priče o promociji i razgovore s Tanjom i podijeliti meni najdražu pjesmu iz zbirke. Buka intervju nalazi se ovdje, Nezavisne novine i Glas Srpske takođe su pisali o promociji, gostovanje u emisiji „Kafa u 5“ pogledajte na sljedećem linku, a najavu promocije i zapažanja urednika zbirke ako želite.

 

Novi svijet

 

Više ne postoji rađanje i ne postoje djeca

iz utrnulih vagina bezbolno izvlače sjedoglave starce

smežurane starice

svi čim se rode znaju za vibratore kondome botoks

štetnost UV zraka plastične operacije

kako se zadovoljiti zaštititi uljepšati postati neko drugi

preoblikovati se

djeca su mudra a roditelji su budalasti

djeca poznaju svijet kao vlastiti džep

surfaju internetom znaju za okretanje oko sunca

i neizvjesni položaj planete

znaju za silu zemljine teže i sklonost ka padu

znaju za groblja smrt kraj i kud je otišao djed

ali to ne uzimaju zdravo za gotovo

jer su uronjeni u vječno sada

i kao od šale mogu da budu i Buda i Hrist i đavo

uopšte ne hajući za brzom promjenom kostima

čim su stigli u mozak im je ugrađen mali čip

sa gomilom bespotrebnih informacija i glad

da pojedu još

sa majonezom kečapom i prženim krompirićima

još znanja o ispraznom o predivnom o punom taštine

o jedinom mogućem svijetu u ovoj glavi u ovim kostima

u ovoj ogromnoj čežnji u ovim utrkama kratkog daha

i velikih očekivanja

u ovoj djeci bez djetinjstva

taj strašni svijet dozrijeva

i niko ne zna šta će biti kada prezrelo voće

sa njihovih umornih glava počne da otpada

Žene u književnosti

Naslovna fotografija: BBC.co.uk

Sigurna sam da svi već znate za naš mali čitalački kružok koji se okuplja svakog drugog četvrtka u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Republike Srpske, gdje promišljamo o odabranim knjigama, piscima, piću koje najbolje ide uz određeni žanr, životu uopšte i koječemu još. Elem, u posljednje vrijeme su neke članice uočile kako slabo čitamo djela koja su napisale žene. Stoga, bez bitnijeg uvoda i pametovanja, bez ikakve namjere da ovaj tekst dobije prefiks feministički, samo i isključivo iz najprostije činjenice da smo zapostavili razgovor o književnicama, pjesnikinjama, ženama umjetnicama, ženskim junakinjama u književnim djelima i tome slično, odlučila sam da sastavim listu ženskih stvaraoca i njihovih naslova koji zaslužuju pažnju čitalaca.

Takođe, da olakšam sebi posao, a i da vam predstavim neke meni drage žene koje su na ovaj ili onaj način duboko u književnosti, bilo da čitaju intenzivno i kvalitetno, bilo da se ozbiljno bave pisanjem ili promocijom književnosti, uključila sam i prijedloge svih sestara po knjizi koje su se odazvale ovom pozivu. Dakle, pred vama su knjige koje su napisale žene, a koje žene predlažu ne nužno, ali recimo prvenstveno ženama. Prema tome, žene ženama o ženama (u književnosti).

 

LUIZA MEJ ALKOT, MALE ŽENE

Moram priznati da sam se, pri samoj pomisli na autore ženskog roda, ogrešila o Džejn Ostin i sestre Bronte, jer mi one nisu bile prva asocijacija na ženu pisca, premda sam sa uživanjem čitala Džejn, a Emiline „Orkanske visove“ svrstala u sam vrh najdražih naslova ikada pročitanih. Prvo čega sam se setila bile su teme koje su danas u fokusu ženskog pera – nasilje nad ženama, omalovažavanje „slabijeg“ pola, te sama emancipacija žene. Naravno, prava žena i sloboda izbora bila su i ostaju aktuelna tema, koja zahteva da joj se pristupi sa nepokoljebljivim stavom i čvrstim uverenjima, te snagom volje, jer borba, hteli mi to ili ne, traje vekovima unazad. Naravno, način na koji se danas iznose stavovi i brane prava žena nije revolucionaran koliko rasterećen svih stega protokola i normi koje je društvo nekada zagovaralo. Žena ima slobodu da bude Meri Vulstenkraft ili pak Simon de Bovoar, mogućnost da svojim mislima pruži pravo glasa bez ustručavanja, te poruši barijere koje se u pojedinim delovima sveta još uvek tvrdoglavo održavaju na životu.

Foto: Wmagazine.com

Takvom intenzitetu iznošenja mišljenja, putem pera i hartije, kontrast je naslov na koji želim da skrenem pažnju – „Male žene“, autorke Luize Mej Alkot. Dočaravajući samim uvodom prijatnu, porodičnu atmosferu, autorka nas vodi kroz dogodovštine porodice Marč, pružajući nam na uvid četiri karaktera sestara Meg, Džo, Bet i Ejmi, te priliku da u jednom ili više njih prepoznamo deo sopstvene ličnosti. Lepim, toplim, stilom pripovedanja ističe polaznu tačku i srž priče – porodicu, te da očuvanju njenog sklada treba težiti uprkos nedaćama koje život, neminovno, nosi. Naposletku, roman Alkotove je tu da nas podseti kako je na početku puta svaka od nas bila mala žena sa idealima i ciljevima za čiju realizaciju sada ima punu slobodu.

Katarina Pavlović

Je jedna fina, nježna duša koja vodi jedan prelijep blog po imenu Totally Random & Co.

 

ŠARLOT BRONTE, DŽEJN EJR

Prva pomisao na knjigu, koju bi apsolutna svaka žena (i ne samo žena) trebala pročitati je definitivno Šarlotina, Džejn Ejr. Kada mi je Vanja dala ovaj zadatak, odmah sam joj rekla koja će to knjiga biti, i da mi je potrebno samo malo vremena da kažem ljudima zašto. Njen odgovor je to najbolje kratko i jasno objasnio: „Zato što je sjajna“! Ta knjiga je mnogo više od nekog ljubića, kako će je klasifikovati oni koji knjigu nisu pročitali ili su je čitali površno. Govori o borbi žene, sa društvom, okruženjem, samom sobom i lošim kartama koje joj je život dodijelio. Govori i o ljubavi, ali ne na onaj sladunjav i otrcan način. Nije knjiga o svili, i ne miriše na lavandu, ali je toliko topla, da tih 400 stranica, u koje je obično pakuju, čitaš sa lakoćom i želiš još. Uzimajući u obzir period u kojem je živjela i stvarala Šarlot Bronte, ovo je zaista vanvremenski klasik i zaslužuje sve pohvale.

Jelena Despot

Žena je koju sam upoznala preko njenih tekstova, a koja me po mnogo čemu podsjeća na mene pogotovo dok sam bila njenih godina. Iako živimo u istom gradu, još uvijek se nismo srele, ali redovno prebacimo koju putem fejsbuka. Jelena baš pozitivno utiče na mene tako što me neprestano podstiče da pišem, nevjerovatno je koliko je taj njen uticaj snažan! Osim što piše sjajne tekstove za Lola magazin i odlične priče, Jelena vodi i jedan vrlo intiman blog koji plijeni toplinom.

 

TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ, SATOVI U MAJČINOJ SOBI

Prvi put, bilo je to poput trčanja kroz „Šumu Striborovu“ sopstvenih tjeskoba, strahova i očekivanja koji grebu krv i otkidaju misao dok ne ostane samo lutka; bježanje od svega onog što je žena, jer želim drugo (ili makar drugačije) i mislim da znam kojim putem. Tokom kasnijih čitanja dala sam vremena svakoj rečenici da se rastvori ispred mene i istinski sam uživala u nizu slanih pjesničkih slika koje su mi se odmotavale pred očima.

Ne znam da li sam nekada neko štivo shvatila ovako lično, od prve do posljednje stranice; da li sam kad bila sasvim unutar sebe, a nekim tuđim očima. Ono, u isto vrijeme, uzburkava i smiruje, preispituje i definiše odnose i uloge koje su nam dodijeljene od onog trenutka kada majka priroda i majka od krvi i mesa stvore čudo, do onoga kada se prihvatamo testamentarnog pomirenja sa sobom, nadajući se da će kćerka biti i više svoja i pomirena sa majkom i bolja, jer tako jedino življenje ima smisla.

Reći da je ovo jedan uistinu ženski roman ne bi bila potpuna istina. Taman kada sam došla u napast da ga preporučim svakoj ženi, shvatila sam da je – možda više od svega – potrebno da ga čitaju oni koji su „samo“ od njenog tijela nastali, i nisu prestali da mu dolaze.

Ono nudi tako mnogo slobode da se saznaje i uči o sebi, o ženi, o porodici. Ženski je jer govori o onome što se ćuti tamo gdje se ionako ne govori previše – osjećanja nadolaze i povlače se kao plima i oseka i na trenutke razbijaju sve ono što smo mislili da je uklesano u kamenu. Ovaj roman ne ostavlja mogućnost da se nešto podrazumijeva ili očekuje. Ako i niste dobar plivač, znate da zažmirite, prstima zatvorite nos i zaronite. Unutra.

Milka Kolundžić

Je pobjednica ovogodišnjeg konkursa portala Mondo.ba pod nazivom „Priče iz komšiluka“ zahvaljujući kojem će kao nagradu dobiti štampanje svog prvenca u izdanju Imprimatura! Tananana! Milku poznajem još iz prošlog života kao vječito nasmijanu, nenametljivu i predobru osobu. Vjerovatno mi stoga nećete vjerovati kad kažem da je njeno pisanje genijalno, ali uvijek se možete uvjeriti sami. Evo, ovdje.

Foto: Bljesak.info

Preporučila bih moju prijateljicu Tanju Stupar Trifunović, ženu koju volim da slušam, gledam i čitam. Njena poezija je brutalna i iskrena, bez kompromisa govori o životu bez lažnosti, bez suvišnih riječi. Pored poezije Tanja je sjajan romanopisac, pa bih ovom prilikom preporučila njen roman prvenac Satovi u majčinoj sobi, koja je predivna knjiga. Žao mi je što nemam više vremena za pisanje, uživam sa svojom kćerkom, znam da bi Tanja voljela da više ludujem sa njom, nego da pišem o njenoj knjizi. Čitajte Tanju, a ako imate sreće i upoznajte ju.

Maja Isović Dobrijević

Maja je novinarka magazina BUKA, magistar sociologije, aktivistkinja. Prije svega, ona je predana majka koja svoja roditeljska iskustva nesebično dijeli sa drugim majkama pišući korisne tekstove iz širokog spektra tema koje može obuhvatiti samo majčinstvo. Maja trči polumaraton i odličan je primjer samodiscipline na djelu, pogotovo kad je u pitanju skidanje kilograma i vraćanje u top formu. Obožava serije.

 

BARBARA KINGSOLVER, BIBLIJA OTROVNE MASLINE

Ja nisam osoba koja može dati preporuku za knjigu, zato što oduvijek bolujem od čitalačke amnezije, skoro uopšte se ne sjećam radnje niti likova, tek maglovito, ali savršeno se sjećam samo svog osjećaja. A to kako se neko osjećao dok je nešto čitao, nijednom ozbiljnom čitaocu, nije dovoljna preporuka za bilo kakvo štivo. Svjesna toga, mogu pokušati samo sa jednom „statističkom“ preporukom. U posljednjih 15 godina, moje TOP LISTE su se stalno mijenjale, pa samim tim i liste preporuka za druge. Jedina knjiga koja nikada nije izašla iz top tri jeste ova. I nikada neće. Još jedna preporuka odnosi se na činjenicu da je to tada (prije 15ak godina) bila prva knjiga koju sam pročitala a da je napisana na način da je svako poglavlje naslovljeno imenom jedne od četiriju kćerki, ili imenom njihove majke Orleane, i predstavlja perspektivu istih događaja ali iz ugla svake od njih. I to je osjećaj kojeg se sjećam, da sam kroz način na koji je napisano svako poglavlje ispod imena Orleana, Lea, Ruta Mej, Rahela ili Ada, upoznala svaku kao da mi je rođena sestra ili moje drago dijete i radovala sam se svakom poglavlju manje ili više zavisno od imena koje nosi, imala ljubimice među njima… da me boljelo sve što se desilo kao mi je svaka od njih rođena sestra ili moje drago dijete, da sam plakala kao da desilo meni. I da je to najstrašnija prva rečenica od svih prvih rečenica koje sam pročitala ikada u životu: „Zamislite propast toliko čudnu da mora da se nije ni desila“.

Bojana Mutić

Stvarno nemam ideju kako predstaviti ovu ženu a da to bude na nivou i onako kako to ona zaslužuje. Bojana je modna blogerka, kreatorka najživlje i najobojenije fb stranice Moda i Tako To, vaš šoping asistent, djevojka za sve kad je u pitanju moda u najširem značenju te riječi. Bojana je neiscrpan izvor kreativnosti, elegancije i glamura, njena pozitivna energija je zarazna, njen osmijeh neodoljiv. Ona je neumorni perfekcionista koji izgara dajući se maksimalno svemu čega se prihvati. Mislim da nisam upoznala osobu koja je više zaljubljena u život od nje i kojoj apsolutno ništa nije teško. Čista inspiracija!

Foto: Bradshawfoundation.com

 

MIRJANA BOBIĆ MOJSILOVIĆ, TVOJ ANĐEO ČUVAR

Pisala je o dnevnim događajima i to u štampi, a „likove“ vješto prebacila u i u književna djela. Piše najčešće o ženama, današnjih generacija, njihovim izazovima, strahovima, ali najviše borbama, posebno borbama za ljubav u savremenom svijetu. Zbog takve tematike, bar neku od njenih knjiga bi trebala da pročita svaka žena. Piše jednostavnim, novinarskimm stilom, s velikom dozom ličnog doživljaja i emocije. Preporučujem njen roman iz 2016. godine „Tvoj anđeo čuvar“ i to za nauk svim ženama da su upravo one najvažnije osobe u svojim životima.

Mariana Šarčević

Zauzima posebno mjesto u mom životu jer je istinski odan prijatelj kakvih je danas sve manje. Moj oslonac, moje utočište, duša od povjerenja s kojom sam prošla svašta. Neiskvarena, uvijek vedrog duha i razoružavajućeg osmijeha, puna zdravog humora i toplih ljudskih priča. Odlična u svemu što radi. Njen zagrljaj liječi.  Žena od koje vas nikad neće zaboliti glava.

 

SIMON DE BOVOAR, USPOMENE LIJEPO VASPITANE DJEVOJKE

Ovo je knjiga o odrastanju jedne djevojčice i sazrijevanju jedne mlade žene. Autobiografska priča koja obuhvata prvih 20 godina života Simone de Beauvoir. Meni posebno draga knjiga (prva koju sam pročitala od SdB i to tako što sam je slučajno našla polovnu u nekoj knjižari za pola eura i rekla sebi hajde zašto da ne). Mislim da bi je trebalo pokloniti svakoj (fino vaspitanoj) djevojčici da nauči da se svojim radom, usavršavanjem i mozgom može oteti iz stereotipnih okvira koje nameće društvo.

Slađana Nina Perković

Dođe mi samo da napišem Parižanka i stavim tačku, pa ko shvati, shvati. Ali, nema smisla. Briljantan smisao za (crni) humor, melanholik, svjetski putnik, priroda i društvo. „Samoproklamovana glavna i odgovorna urednica sajta Priroda&Društvo (koja o sebi upravo piše u trećem licu jednine, iako nije Cezar)“ Ne možete ju ne voljeti. Budući da se i njena zbirka priča „Kuhanje“ našla na ovom spisku, neću joj davati ovdje više prostora, da ne bi još umislila kako je posebna.

Foto: Artstation.com

 

MARINA VUJČIĆ, MOGLA SAM TO BITI JA

Knjiga koja je veoma jednostavna, dopadljiva, životna… Ona u kojoj se mogu prepoznati različiti karakteri ljudi i prepoznati nešto svoje. Posebna u trenucima neinspirativnosti. Citiram „Najveći dio života vjerujem da čovjek jednostavno mora prestati postojati izvana da bi postojao iznutra“.

Svetlana Dušanić Gačić

Moja kuma, radna kolegica i moj dobar drug. Žena nepresušne energije i zavidnih sposobnosti i ambicija. Emotivno najsnažnija osoba koju sam ikad upoznala, stabilna i stamena. Neko kome baš ništa nije teško, visoke radne etike i samodiscipline. Borac. Njeno drugo ime i prezime je nezapamćena vrednoća!

 

HARPER LI, UBITI PTICU RUGALICU

Prva ženska autorica koja mi je pala na pamet bila je jedna i jedina Agatha Christie. Istina, sa svojih 26 godina ne bih u listu top 10 najboljih knjiga ikada pročitanih stavila njeno djelo, ali stoji činjenica da sam upravo uz nju i njenog veličanstvenog Poirota zavoljela čitanje, da je to autor čijih sam romana najviše pročitala, i da je ta žena veoma značajna u svijetu književnosti. Svi ljubitelji krimića će znati zašto.

Foto: Facingtoday.facinghistory.org

Ipak, kada bih preporučila jedno djelo, to bi bilo Pulicerom nagrađeno “Ubiti pticu rugalicu” iz 1960. godine, slavne Harper Lee. To je ujedno i jedini roman ove američke književnice, ako izuzmemo svojevrsni nastavak koji je zapravo prva verzija romana. “Ubiti pticu rugalicu” je i zabavan i poučan, i dirljiv i reprezentativan, i istorijski prikaz jednog doba, a tako vanvremenski. Govori o ravnopravnosti polova, rasnoj i klasnoj segregaciji, zločinu, moralu, životnom putu, karijeri i brojnim drugim važnim stvarima. Sve to na jedan veoma lagan i pitak način, divnim jezikom i kroz veoma zanimljivu priču. To je, zapravo, jedan od rijetkih romana za koje zaista često kažem “ovo moraš pročitati”.

Ljiljana Šipragić

Mi je jedno od najprijatnijih otkrića na društvenim mrežama. Osim što ima nadasve zanimljive sadržaje na jednom od najljepših blogova koji sam ikad vidjela, Lovily je puna iznenađenja. Oduševljavaju me njene fotografije, neprikosnovena estetika, svježina ideja i to što u svemu vidi ljepotu. Njen lifestyle blog je praznik za oči, ali i hrana za dušu.

 

ANĐELIJA LAZAREVIĆ, GOVOR STVARI

Moja preporuka je knjiga „Govor stvari” Anđelije Lazarević, iz više razloga. Prvi je to što je jedna od nepravedno zaboravljenih autorki ranog dvadesetog veka, u istorijama književnosti, tamo gde je ima, pomenuta samo kao ona kćerka Laze Lazarevića koja se interesovala za književnost. Drugi je što je super 🙂 Treći je što je dobar početni korak za upoznavanje njenih savremenica.

Anđelija Lazarević (1885—1926) slikala je i pisala prozu i poeziju, i u svoje vreme bila cenjena od strane danas poznatih kolega, npr. Miloša Crnjanskog (od kog sam i ja čula za nju — pominje je u pismima). Umrla je mlada, a većina njenih rukopisa stradala je tokom Prvog svetskog rata i u posleratnim godinama. Pozitivno je ocenjuje i Jovan Skerlić, ali to nije bilo dovoljno da njeno sačuvano delo uđe u školski ni redovni fakultetski kurikulum.
Srećom, dadoše nam sifražetkinje Zoricu Hadžić, koja je sabrala sve reči koje su za Anđelije Lazarević ostale, u jednu knjigu — „Govor stvari”, objavljenu 2011. godine.

Katarina Kostić

Je institucija. Tačka. Sve drugo što bih dodala je suvišno. Prerazmišljavanje bi bilo sasvim dovoljno. Ako već niste, obavezno posjetiti njen blog za knjigoložnike (mislim, ko može ovako da se izražava nego istinski erudita), a jednom kad ga posjetite, gotovi ste.

 

ANITA DAJAMANT, CRVENI ŠATOR

Ja bih odabrala knjigu Crveni šator Anite Dijamant, kao knjigu, koju svaka devojčica, devojka i žena mora pročitati. Da se razumemo, nije možda najbolje napisani roman na svetu, ali je nešto što je na mene, još kao mladu, ostavilo izuzetan utisak, jer sam, po prvi put, naišla na knjigu, koja na otvoreni način priča o ženi, ženinom telu, ciklusu, svemu onome što se i dan danas smatra nečim sramotnim i ne spominje se. Osim toga, u fokusu su žensko prijateljstvo i ljubav, posebna veza koja postoji između žena u jednoj porodici ili zajednici, prosto mislim da je u pitanju jedan roman, koji slavi žene, njihovu snagu, upornost i izdržljivost, ali i onu nežniju, romantičniju stranu.

Ivana Lješnjak Palančan

Ivanu isto znam „samo“ putem njenog bloga. A ako je tačna ona „napiši nešto da saznam kakav si“ onda je vjerovatno poznajem daleko bolje nego što mislim, a neću pogriješiti ako kažem da je Ivana jedna divna osoba. Dovoljno je reći da njen blog nosi jedan nevjerovatno romantičan naziv The Stuff Dreams Are Made Of pa da vam sve bude jasno. Uostalom, neko ko knjige i filmove naziva „little slices of heaven“ može biti samo nježna, umjetnička duša.

Budući da je Ivana ovo poslala bukvalno kad sam sjela da objavim tekst, dodaću ono što sam i sama napisala u svom predstavljanju ove knjige, jer mi je prosto to sad žao izbrisati, a vidjećete i zašto. Ova knjiga za mene ima posebno značenje i istinsku emotivnu vrijednost. Tačno pamtim kad sam je dobila i kad sam je čitala. Poklonila mi ju je moja cimerka Mirela iz Sarajeva nakon što se vratila u Brisel i to je, ako zanemarimo silne udžbenike, bila jedina knjiga „za dušu“ koju sam pročitala tokom svog života tamo. Poslije sam je posudila prijateljici i nikad je nisam dobila nazad. Kupila sam novu, ali to apsolutno nije to. Elem, riječ je o snažnoj i potresnoj priči o životu Dine, Jakovljeve kćerke i Josipove sestre. Obavezno žensko štivo pretočeno u dirljivu istorijsku dramu koja seže daleko u prošlost i otkriva sve tradicionalne stege žena, zaboravljeni svijet čudesnih rađanja, robova, zanatlija, kućnih bogova i sestrinskih tajni. Biblijska, vrlo ženska tema, veličanstvena u svojoj tragediji i ljepoti.

Foto: Drama.uktv.co.uk

 

MEDIHA ŠEHIDIĆ SELIMOVIĆ, BRODSKA CESTA BB

Za njenu knjigu sam davno rekla da je “čisti sevdah od knjige” – i dok piše o tužnim stvarima lijepo ti je čitati ih i obuzme te toplina. Mediha piše o svom životu, ali njen stil odiše bliskošću. Često koristi i humor, onaj koji u našim životima često služi da se ne udavimo u okolnostima i ne potonemo u nevoljama. Volim tu njenu knjigu jer iako priča o teškom životu, kroz nju daje nadu i pokazuje kako se opstaje u svim situacijama. Uostalom, jedan Abdulah Sidran je napisao i svoj osvrt na nju, a možete ga pročitati ovdje.

Hana Kazazović

Često sam razmišljala o tome gdje su nestale lijepe vijesti? Zašto se medijima uporno šire prvenstveno, gotovo isključivo, senzacionalističke priče koje ne mogu iznjedriti ništa dobro? I onda negdje u ovom virtuelnom prostoru naletim na Cyber Bosanku, ženu čija je životna mislija pronalaženje i promocija svega onog što je lijepo, dobro, plemenito, vrijedno pričanja, što nas nadahnjuje i pokreće,.. Žena koju je pisanje bloga na neki način oblikovalo, žena koja je zahvaljujući blogu dobila posao, prvi put letila avionom, osvajala nagrade,.. I svoja iskustva nesebično dijeli sa svima. Žena koja se ne stidi Bosne!

 

TREJSI ŠEVALIJE, DJEVOJKA SA BISERNOM MINĐUŠOM 

Da li ste znali, da samo posmatranjem jedne slike, možete napisati cijeli roman, udahnuti čitav život kako glavnom liku, tako i svim dešavanjima oko njega?

Trejsi Ševalije istovremeno koketira sa istorijskim činjenicama i svojom maštom. Ona je umjetnik, koja istovremeno iz slike stvara riječi i jednako zanimljivo riječi pretvara u slike. U stanju je da svakom detalju da značaj i smisao – njeni opisi savršeni, a priča zanimljiva i ubjedljiva.

Foto: BBC.com

Likovi koje stvara Trejsi su autentični i inspirativni, ona vas vodi kroz cijelo jedno putovanje i slatko iščekivanje. U stanju je da udahne emociju tamo gdje je mi sami možda nikada ne bismo ni primijetili. Trejsi je neko ko veoma dobro zna kako da vas odvoji od stvarnosti i u potpunosti „uvuče“ u svoj svijet.

Da li upravo i mi, svojom maštom, svemu dajemo oblik – koji može, a i ne mora biti stvaran?

Dušica Stevanović

Dušicu poznajem stvarno dugo, ali jedina sintagma koja mi se pri pomenu njenog imena stalno vrzma po glavi nije moja. Naime, u nedavnoj prepisci Milka reče za nekog da ima „dušu mekšu od šećerne vune“. E, upravo takva je i Dušica. Jedna beskrajno nježna i emotivna duša, jedna prelijepa žena u svakom smislu te riječi, jedna svestrana osoba koja svuda stigne i koja zrači ljubav. Dušica u svemu nađe pozitivno, a njena vedra životna filozofija je zarazna. Uživajte u njenim stručnim analizama kao magistra ekonomije, toplim i ljudskim pričama, drugim lijepim osvrtima.

 

AGATA KRISTI, UBISTVO U ORIJENT EKSPRESU

Agata Kristi je najobjavljivanija autorka svih vremena. Jedino Biblija i Šekspir premašuju ukupni tiraž njenih djela. Ona je kraljica detektivskog romana, stvaralac legendarnog Herkula Poaroa. Njen najpoznatiji roman inspirisan je još poznatijim slučajem kidnapovanja. Mislim da je krajnje nepotrebno nju uopšte preporučivati, ona se valjda podrazumijeva, ali eto, nema smisla ne staviti ju na spisak. Dovoljan je samo jedan pogled na ovog harizmatičnog belgijskog detektiva da se zaljubite u njegove brkove i šarm. 😊

Foto: Wxxi.org

 

ALIS VOKER, BOJA PURPURA

Boja purpura Alis Voker je američki klasik ovjenčan Pulicerom i drugom najvažnijom američkom književnom nagradom „National Book Award“. Radnja ovog romana u pismima se najvećim dijelom odvija u ruralnoj Džordžiji i opisuje težak život crnkinja na samom početku XX vijeka. Sili odrasta u teškom siromaštvu, stalna je žrtva fizičkog nasilja i seksualnog zlostavljanja od strane očuha koji je odvaja od rođene djece. Ovo je snažna priča o sveukupnom položaju crnkinja na Jugu tadašnje Amerike koja kroz različite ženske likove otkriva sve posljedice njihovog niskog nivoa obrazovanja i socijalnog statusa, ali i temperamenta, te prihvatanja dodijeljenih im uloga i nedostatka samosvijesti. Ovo je priča o snazi ženske ljubavi, o ljekovitosti iskrenog ljudskog kontakta i razumijevanja, o osnaživanju žena i kao takva, nezaobilazna je i obavezna lektira.

 

BETI SMIT, JEDNO DRVO RASTE U BRUKLINU

Još uvijek ga nisam pročitala, a dobila sam ga na poklon od moje u svakom pogledu srodne duše, prijateljice Nataše, koja ga je, naravno, kupila baš u Bruklinu. I znam još samo Branku iz čitalačkog kluba, s kojom, od svih članova, najpribližnije dijelim čitalački ukus. Tako da, ako njih dvije kažu da je knjiga predivna, to vam je sasvim dovoljan razlog za preporuku. Ali, evo, za one kojima je potreban okvirni siže siromašni Nolanovi se bore za opstanak u Bruklinu pred početak Prvog svjetskog rata. Beti Smit se, osim siromaštva, u romanu dotiče i porodičnih problema poput alkoholizma, ljubavi kćerke prema ocu koju ne može da pomiri sa moralističkim osuđivanjem okoline koja u njemu vidi pijanca i muzikanta, borbe majke da pomiri nekadašnju romantičnu zanesenost mužem sa sadašnjim teškim životom u kojem joj povremeno djeluje da se samo ona bori, školovanja devojčica,.. Drvo koje raste u Bruklinu simboliše žilavost sirotinje.

 

ČIMAMANDA NGOZI ADIČI, PURPURNI HIBISKUS

Prošlo je sad već sasvim dovoljno vremena otkad sam pročitala ovu, usudiću se reći, savršenu knjigu. Utisci su se slegli, ali još uvijek nisam u stanju pisati o njoj razborito i racionalno zato što je ovo jedna od onih rijetkih knjiga koja me je potpuno obuzela i preplavila emocijama. Ovo je baš knjiga za moju dušu, knjiga koja u potpunosti odgovara mom senzibilitetu, između ostalog zato što je pisana iz perspektive djeteta i zato što tako vjerno i uvjerljivo dočarava dječji pogled na svijet, lišen racionalizacije, obojen nevinošću i iskrenim i snažnim emocijama. A ima li boljeg razloga od toga da pročitate ovu veličanstvenu knjigu pisanu jednim očaravajuće toplim jezikom? Jedna od onih knjiga koju ne želite da ispustite iz ruku, ali istovremeno ne želite da ikad završi. Uvijek se divim piscima koji posjeduju vještinu da vas osvoje na prvu, da vas duboku uvuku u svijet koji opisuju i da u potpunosti zaokupe vašu pažnju. Osim toga, oplemeniće vas saznanjem o životu u ozloglašenoj Nigeriji i bićete zahvalni zbog duha i mirisa Afrike koji će vas obgrliti. Uz sve to, sama Adiči je PRE-LIJE-PA!

Foto: Glamafrica.com

Pošto završismo, očitali smo jutarnje molitve u dnevnoj sobi, nisku kratkih molitava prekidanih pesmama. Teta Ifeoma se pomolila za univerzitet, za predavače i administrativno osoblje, za Nigeriju i, na kraju, da nam dan koji počinje donese smeha i spokoja. Dok smo se krstili, pogledom potražih Jajino lice, da vidim je li i on kao ja zabezeknut što se teta Ifeoma i njena deca, od svega na ovom svetu, mole za smeh.

 

DONA TART, TAJNA ISTORIJA

Osim što joj je prije izdavanja donijela 450.000$ a zatim postala instant bestseler, „Tajna istorija“ je jedna vraški dobra knjiga, navodi se na stranici kulturkokoske.rs, odakle prenosimo i ostatak teksta: „Mada se najčešće klasifikuje kao misterija, ne postoji mnogo toga mističnog u radnji ove knjige: već u prvoj rečenici Tartova kaže da je Bani ubijen i nagovesti ko su ubice, među kojima se nalazi i narator. Ako odmah otkrivamo ko su, jedino pitanje koje ostaje je zašto ljudi onda nastavljaju da čitaju gromadu od 500 i kusur strana?

Objavimo odmah loše vesti: Tajna istorija je glomazna, u delovima razvučena i sadrži puno opisa. Uz to je pisana iz neslavnog prvog lica, a Ričard Papen igra dvojaku ulogu naratora i najdosadnijeg lika u ovom delu (a moguće i šire). No i pored svega šanse su da ćete, kada završite čitanje i sklopite korice, odmah guglovati: „Knjige koje liče na Tajnu istoriju”.

U centru priče se nalazi klika pametnih, bogatih i lepih studenata starogrčkog koji u slobodno vreme piju, igraju kriket, prave bahanalije za prizvanje Dionisa i slučajno ubiju nekog – dakle, svakodnevni ljudi koji se bave svakodnevnim aktivnostima. Dona se ne zamara trivijalnostima poput određivanja antagoniste: svi likovi su zloće, a ponajviše oni glavni. Ne očekujte da se sa njima poistovetite, a ako vam to i pođe od ruke, postoji šansa da nešto nije u redu sa vama. No, čak i uz sociopatske tendencije, Henri, Francis, Bani (koji iznenađujuće nije zec i muškog je roda), Kamila i Čarls su intrigantni, a ponekad im se omaši pa budu i dopadljivi.“

 

DŽEJN OSTIN, GORDOST I PREDRASUDE

Dovoljno je reći Mr. Darcy snažnim, seksepilnim britanskim akcentom i postaviti ovu fotografiju da poželite pročitati jedan od najljepših ljubavnih romana svih vremena.

Foto: Theculturetrip.com

 

ELENA FERANTE, MOJA GENIJALNA PRIJATELJICA

Napuljska saga o životu dvije prijateljice i svemu onome što se događa u njihovom neposrednom okruženju je s razlogom vrlo brzo zaludila čitav svijet. Ferante piše samo njoj svojstvenom dinamikom i žestinom lako nas uvlačeći u priču čijem toku i tonu se zaneseno prepuštamo poput kakvih šiparica. Njeni plastični prikazi lišeni suvišnih epiteta su zapanjujuće snažni. Osvaja nas autentičnošću, neposrednom naracijom i brutalnom iskrenošću o ženskom prijateljstvu i odrastanju. Jedna pomalo drugačija Italija, ona siromašna i patrijarhalna, predstavljena je vrlo jasno jednostavnim stilom koji istovremeno ima i neku gotovo neobjašnjivu moć da drži pažnju.

Moram priznati da odavno nešto nisam čitala sa ovoliko lakoće i pažnje, da me baš dugo ništa nije ovako duboko usisalo u priču, da sam o likovima danima razmišljala u pauzama od čitanja i da sam jedva čekala trenutak kad ću se opet domoći knjige. Najplastičniji prikaz magnetizma ove priče je kad sam jedno veče, sva srećna, ponijela sa sobom knjigu u krevet zaboravivši da sam je ranije tog dana već pročitala.

Sviđa mi se to što je, na neki način, glavni junak ove priče sam Napulj, sviđa mi se na koji način teče radnja, sviđa mi se lakoća i jednostavnost kojom nas priča uvuče u svoje sivilo i mračne ćorsokake u koje sami nikad ne bismo zašli, a poslije čega nam ne bude žao što smo iskusili svu njihovu razornu moć, zatim što sama Ferante nije opterećena tuđim mišljenjem, što ne povlađuje čitaocima, što piše britko i neposredno, što racionalizaciju postupaka prepušta nama, što vjerno predstavlja svu složenost i nepredvidljivost ljudskog ponašanja,..

Foto: Vogue.com

Ono što ovu knjigu, odnosno cjelokupnu tetralogiju, izdvaja od drugih je to što vas čas zadivi, čas potonete, čas ostanete potpuno ravnodušni i pitate se što to uopšte čitate, sve vrijeme ne ispuštajući je iz ruku, čas pričate sa protagonistima kao kad gledate neki film pa vas neko toliko iznervira da mu poželite objasniti neke stvari, i baš svaki put kad vam bude žao što je onaj prvobitni entuzijazam splasnuo, ona nađe način da vas ponovo zavede takvom brzinom da ne znate šta vas je snašlo. Međutim, ono što je presudno istaći je to da, iako na momente na samoj granici jeftine sapunice, ova knjiga je sve samo ne plitka! Ferante neke vrlo ozbiljne teme sugestivno stavlja u prvi plan, namećući se kao odgovoran pripovijedač.

Da li je Elena Ferante zaslužila sve superlative kojim je obasipaju, ne znam i ne smatram se dovoljno kompetentnom da o tome donosim zaključak. Iskreno, i ne zanima me sva ta fama koju je izazvala. Da je Ficdžerald, nije. Da se može čitati na plaži, još kako! Da je treba negdje svrstati, nema potrebe. Ali, da je volim čitati, volim!

 

EMILI BRONTE, ORKANSKI VISOVI

Ne znam da li je „Orkanske visove“ uopšte potrebno posebno predstavljati i preporučivati. Takođe, nisam sigurna ima li iko (od onih koji će čitati ovaj tekst) ko ih nije pročitao. Da li je dovoljno reći da je ovo jedna od najvećih ljubavnih priča ikad napisanih, klasik svjetske književnosti? Svojeglava Ketrin i osvetoljubivi Hitklif dvije su neponovljivo strastvene i nemilosrdne duše koje je stvorila Emili Bronte u svom jedinom romanu, remek-djelu engleske književnosti. Niko nije tako uvjerljivo predstavio ljubavnu vezu u svoj njenoj punoći, i strasti i mržnje, i tako vjerno dočarao svu dubinu i intenzitet neraskidive povezanosti ljubavlju prokletih i progonjenih duša.

Foto: Pbs.org

 

ERIKA DŽONG, STRAH OD LETENJA

„Strah od letenja“ se često predstavlja kao klasično djelo ženske književnosti, nekad revolucionaran roman o erotici, seksualnosti i slobodi žene. Kada se pojavio, 1973. godine u Sjedinjenim Državama, a kasnije i u drugim zemljama Zapada, šokirao je javnost, oduševio žene. „Lepo, lako, pametno i sa puno humora tridesetogodišnja Erika Džong je pripovedala o jednoj od večnih tema književnosti – ljubavi i seksu. Novo i šokantno je bilo što je o seksualnim avanturama pisala krajnje otvoreno, sočno, po mišljenju mnogih kritičara – drastično i to u prvom, ženskom licu.

Njena junakinja, Izadora Ving je ne samo njena vršnjakinja, već takođe Njujorčanka i Jevrejka, koja sa svojim suprugom psihijatrom boravi u Evropi. „Na letu za Beč kompanije Pan Am bilo je 117 psihoanalitičara. Najmanje šestorica njih su mi bili terapeuti, a za sedmog sam se udala“, počinje ispovest Izadora.

To su samo neki detalji koji ukazuju da je knjiga delom autobiografska, što je svakako doprinelo uverljivosti i popularnosti romana i autorke koju su hvalili i podržavali majstori erotske literature kao što su Džon Apdajk i Henri Miler. Erika Džong nam je ipak rekla: „Ja nisam sasvim kao Izadora. Broj muškaraca s kojima sam spavala je mali. A anonimni seks, spontana ševa, više je nešto za fantaziranje nego stvarnost.““ Preuzeto sa ovog linka.

 

IZABELA ALJENDE, KUĆA DUHOVA

„Kuću duhova“ sam pročitala dok sam ležala u bolnici nakon trećeg porođaja i bez obzira što sam u bolnici bila jedinim lijepim povodom, priznaćete da to baš i nije najbolje okruženje za čitanje knjige. Međutim, budući da je ovo vrlo značajna predstavnica latinoameričke književnosti koju porede s Markesom i njegovim kolosalnim djelom „Sto godina samoće“ zaslužuje dostojanstveno predstavljanje. A ko bi to mogao toplije i dirljivije uraditi do Milke Kolundžić, stoga, prepisujem iz njene virtuelne čitaonice sljedeće: Bila jednom porodica Severa i Nivee del Valje, a u njoj mnoštvo djece. Prekrasne žene u porodici posjedovale su određene super-moći, korištene uglavnom nesvjesno, naslijeđivane ženskom linijom, od kojih je čudesnija bila samo sposobnost kojom su ih prihvatale i nosile sa sobom kroz život. I sve to je jasno već na prvih nekoliko stranica ovog štiva.

Foto: Justwatch.com

Ono što slijedi jeste oslikavanje mnoštva neobičnih porodičnih portreta porodica del Valje, Trueba i Garsija, te njihovih izuzetnosti u različitim pričama i društvenim okolnostima. Kuću duhova autobiografskom čini i smještanje radnje u skoro pa feudalno južnoameričko društvo, u kome se različiti društveni slojevi bore za svoja prava i moć, koji su danas zemljoposjednički, sutra radnički, a zatim i najstrašnije tiranski, pa tako nije potrebno mnogo da bi se prepoznao milje vladavine generalâ hunte i diktature Pabla Eskobara.

„Ostala sam potpuno i najtužnije zaljubljena u Klaru.“ Ako to kaže Milka, nema nijednog razloga da joj ne vjerujete i da ne pročitate ovu izuzetnu knjigu.

 

TONI MORISON, THE BLUEST EYE

Ovo je moj prvi susret sa prvom crnkinjom dobitnicom Nobelove nagrade. Ovo je, takođe, prvi i jedini roman koji sam poželjela prevesti. Još uvijek nisam odustala od te ideje. Ovo je ujedno i prvi roman Toni Morison. I da, ovo je jedna od mojih omiljenih knjiga svih vremena. Osim što me Morison potpuno očarala bogatstvom stila i jezika neprolazne umjetničke vrijednosti i kvaliteta, podjednako me je osvojila pričom. Pričom, koja, između ostalog, obrađuje temu i pojam ljepote i posljedice standarda ljepote koji se nameću pojedincu, pogotovo ženi. Ipak, iza ovoga se krije čitav arsenal drugih, daleko važnijih, dubljih i ozbiljnijih tema. Ono što bi svakom trebalo biti dovoljno da poželi pročitati ovu knjigu je jedna jedina rečenica. Zamislite djevojčicu od 11 godina, crnkinju Pekolu koja ima jednu jedinu želju: plave oči.

Foto: Monicapaynedirector.com

 

VIRDŽINIJA VULF, KA SVJETIONIKU

Čitala sam je davno i samo se sjećam da mi je bila predivna i daleko bolja od Gospođe Dalovej. Skoro smo ju izabrali za čitanje u našem klubu knjige i svi su manje-više bili, najblaže rečeno, razočarani. Da, to je tok svijesti, da, veoma je teška za praćenje, da zahtijeva izuzetnu koncentraciju,.. Ako to nemate, ne uzimajte je u ruke.

„Roman počinje opisom jednog običnog dana porodice Remzi i njihovih osmoro dece koji zajedno sa gostima borave u svom letnjikovcu na ostrvu Skaj, a preko puta letnjikovca nalazi se Svetionik koji planiraju da posete.  U realnom vremenu radnja prvog dela traje jedno popodne i veče, a kroz ceo prvi deo u fokusu je uglavnom gđa Remzi. Ona je žena filozofa, u romanu ima oko 50 godina i predstavlja zaštitinicu svih u porodici, a najviše muškaraca. Verujući da muškarci vladaju svetom i vode ratove („kontrolišu finansije“), ona smatra da je zadatak žena da budu osnovni oslonac i podrška svojim porodicama. Gđa Remzi u romanu predstavlja  snagu intuicije, njen emotivni život je kompleksan i ona je oslonac svima u porodici, a najviše svom mužu koji  je njena sušta suprotnost. G. Remzi u romanu predstavlja svet bez empatije (tzv. muški svet intelekta i razuma), koji je hladan i nesposoban da se poveže sa drugim svetovima. Da nema gđe Remzi on bi ostao zauvek izolovan od porodice. On u svojoj deci izaziva nelagodnost, uznemirenost, strah.“

Virdžinija Vulf je odlična u opisivanju nestabilnosti uma i onoga o čemu se ne razgovara, a o čemu se misli,.. „Ka svjetioniku“, još, govori o negativnom uticaju koje patrijarhalno društvo ima na slobodoumne žene i umjetnice – npr. Lili Brisko u romanu često razmišlja o negativnim komentarima koje sluša o svojim umjetničkim sposobnostima.

 

DŽORDŽ ELIOT, VODENICA NA FLOSI

„Vodenica na Flosi“ je najpoznatiji romana Džordž Eliot – najpopularnije autorke viktorijanske književnosti koja je svoja književna djela objavljivala pod muškim pseudonimom. To je činila ne samo jer je smatrala da će njen književni rad biti mnogo ozbiljnije shvatan ako bude prezentovan kao rad pisca, već i da bi sačuvala svoju privatnost – autorka je imala aferu sa oženjenim muškarcem.

Foto: BBC.co.uk

Glavna junakinja romana je rastrzana između onoga što zaista želi i onoga što bi se od nje u određenim okolnostima očekivalo. Ona odbija da ide putem sopstvene sreće, ljubavi i intelektualnog razvoja. Umjesto toga neprestano ugađa drugima. Ovdje imamo izražen problem prenaglašene potrebe za tuđim prihvatanjem, odnosno sopstvenim neprihvatanjem, što u licemjernom i otuđenom društvu kakvo je je bilo Viktorijansko veoma utiče da osoba postane neostvarena i nesrećna.

 

MILANKA BLAGOJEVIĆ, MANDARINSKE PATKE

Iako je u pitanju debitantska zbirka priča u izdanju mlade izdavačke kuće, ništa u njoj nije početničko. Štaviše, potpuno je razoružavajuće. Milanka ima već prepoznatljiv stil koji je raskošan i lijep, zanimljiv i živopisan. „Mandarinske patke“ se bave univerzalnim i bezvremenskim pitanjima suštine i smisla našeg kratkog postojanja na ovoj planeti, našom vječitom potragom za srećom, porodičnim vrijednostima i uopšte međuljudskim odnosima, ali i onim samo našim, krajnje intimnim tajnama. Milanka je topla i blagonaklona prema svojim junacima koji su mahom duboko emotivni, njene metafore su raznovrsne, a njene velike spoznaje života koje pršte gotovo sa svake stranice su prosto zadivljujuće. Osim toga, njeno pisanje podsjeća na onu našu, sad već pomalo zaboravljenu, dobru staru ozbiljnu književnost neprolazne vrijednosti i umjetničkog izraza.

 

SJU MONK KID, TAJNI ŽIVOT PČELA

Nevjerovatno je kako nekad uprkos želji da dođemo do kvalitetnih naslova, propustimo upravo mnoge sjajne autore i same bisere od djela. Takođe, uvijek je fascinantno koliko se ukusi razlikuju i među ljudima sličnih senzibiliteta i interesovanja, pa tako i sama procjena kvaliteta većine ostvarenja. S druge strane, divno je kad nekad bukvalno usput, spomenom nečega, doduše od strane pouzdane osobe čijem mišljenju bezrezervno vjerujete, otkrijete jedan pravi mali dragulj. Upravo takav je bio moj susret s ovom pitkom i izuzetno toplom pričom. „Tajni život pčela“ Sju Monk Kid je jedna od rijetkih knjiga poslije koje jedno vrijeme ne uzimate čitati ništa drugo jer želite da i dalje upijate sve njene medne sokove kako biste što duže ostali pod uticajem emocija koje je u vama izazvala. Iako se uglavnom predstavlja kao priča o majkama i kćerkama, ovo je za mene prvenstveno priča o odrastanju, o sestrinskoj ljubavi pogotovo između žena koje nisu ni u kakvoj krvnoj vezi i o mnogo čemu još. Uživala sam sa svakom rečenicom i porukom. Nevjerovatno nježna i moćna knjiga koju ćete čitati više puta!

Foto: IMDb.com

 

SLAĐANA NINA PERKOVIĆ, KUHANJE

„Kuhanje“ je jedna, kako to kaže njen izdavač Boris Maksimović, krajnje nesvakidašnja zbirka priča talentovane Banjalučanke i Parižanke, Slađane Nine Perković. Situacije u kojima se nalaze glavne junakinje su mahom životne, tim više nas potresaju njihove misli i ponašanja i nema jasne granice između fikcije i jave. Štaviše, sve nam se čini uobičajeno. Osim što piše o ženama koje poznajemo ili koje smo mi same, Slađanin stil je besprekoran, a njena sposobnost da od naizgled obične i gotovo beznačajne svakodnevice napravi vrlo zanimljiv scenario izaziva strahopoštovanje. Mene je posebno oborio njen specifičan smisao za crni humor u kojem sam istinski uživala. S druge strane, pronašla sam sebe u gotovo svakoj priči, u nekoj više, u nekoj manje, ali mogućnost poistovjećivanja vas često žestoko otrese o zid, te navede da preispitate sopstvenu letargiju u koju ste zapali, trpljenje i izostanak borbe sa samom sobom. Pomalo, pa i malo više mračan, svakako drugačiji jer nije za svačiji ukus, ali genijalan prvenac!

 

RUMENA BUŽAROVSKA, MOJ MUŽ

Svi znaju da mi se ova knjiga nimalo nije svidjela, što ne znači da je ne trebate pročitati. Naprotiv, radi se o jednoj ozbiljnoj hronici savremenog društva i njegovih vrijednosti, pogotovo krize u koju je zapala moderna porodica i složeni međusobni odnosi svih njenih članova, dodatno opterećeni i okovani dugogodišnjim predrasudama. Autorka piše jednostavno, lako gradeći priču, bez nepotrebnih digresija i potpuno lišeno suvišnih elemenata, ukrasa ili dodvoravanja čitaocima i bez poteškoća vas uvlači u sav taj mračni svijet koji opisuje. Glavni likovi su mahom žene i njihovi muževi, poneka majka, punica, ljubavnica, dijete,.. Međutim, ono što je zajedničko svima njima je da su mahom zajedljivi, isfrustrirani, nezadovoljni, ogorčeni, sujetni, infantilni, impotentni, okrivljuju druge za sopstvene loše odluke, puni negativnosti, takozvani ljudi muve.

Foto: 42magazin.rs

Nema u ovim pričama niti jedne prijatne emocije, niti jedne nježnosti i onoga što nas čini ljudima, ničega lijepog i dobrog, nikakvog tračka svjetlosti ili traga ljubavi, samo hladnoće, grča u želucu i anksioznosti. Ako i ima, izuzetak je mlaki pokušaj u priči „Subota, pet po podne“, takvim trenucima se ne da da isplivaju na površinu, bivaju namjerno sputani ili ismijani, ostaju neprimijećeni. Najzanimljivije u svemu je što, ako izuzmemo priču Lili (mada je to tek diskutabilno i posebna tema), niko od njih nema realan i ozbiljan problem osim onog sa samim sobom. Kako reče jedna pjesnikinja koju sam nedavno upoznala „Ljudi postaju obijesni i razmaženi. Uvijek im nešto fali.“ Zbog ovakvih ljudi u stvarnom životu zatvaramo se u neki svoj mikrokosmos gdje se pokušavamo okružiti pozitivnijom energijom i zaštiti se od njihovih dalekosežnih otrova. Od ovakve stvarnosti mi zapravo bježimo u svijet knjiga. I onda nas njen trulež zapuhne još jače, jer je tu ne očekujemo u tolikoj mjeri i tako intenzivno. U svakom slučaju, ova provokativna i surovo realistična knjiga vas sigurno neće ostaviti ravnodušnim.

 

MJURIEL BARBERI, OTMJENOST JEŽA

Priča prati 54-godišnju udovicu Rene koja radi kao kućepaziteljka u luksuznoj, buržujskoj zgradi i koja se, zbog svog društvenog položaja, pretvara da je nešto što nije. U istoj zgradi živi i intelektualno nadarena djevojčica Paloma koja je sa svojih 12 godina već duboko nezadovoljna i razmišlja o samoubistvu. Uprkos svom niskom socijalnom porijeklu, Rene ima vrlo istančan ukus, vrsni je poznavalac umjetnosti, obožava kamelije, Tolstojevu Anu Karenjinu i autorske filmove, a posebno japansku kinematografiju. Paloma, pak, čita mange i pretače sopstvene misli u haiku. Dakle, jasno je da njih dvije, između ostalog, dijele strast prema japanskoj kulturi i samo je pitanje trenutka kada će se njihovi životi ispreplesti. Pored toga, obje su ogorčene i nesrećne bilo zbog nadmenosti bogataša, bilo zbog sopstvene otuđenosti i neprilagođenosti svijetu, te besmisla života kao takvog.

Foto: Featuredmovies.top

Neponovljivo topla, elitistička priča o onom iskonskom susretu među ljudima, o „svili prijateljstva“, o iskrenoj povezanosti i prepoznavanju, o mogućnosti jedne predivne romanse. Inteligentno, filozofski prefinjeno i duhovito štivo. Neočekivano fin spoj starog namćorastog Uvea i čudesne sudbine Amelije Pulen. Prava književna poslastica!

 

IDIT VORTON, DOBA NEVINOSTI

„Naši životi, tako puni osećanja, čežnji i egzotike, lepote i privlačnosti, koje nam priroda podaruje da bi se u potpunosti ostvarila, nisu ništa drugo nego veličanstveno „u međuvremenu“, čije najblistavije mogućnosti često moraju da se završe odricanjem. Ispod svoje mirne površine „Doba nevinosti“ „skriva ambis – ambis vremena i tragediju ljudskog postojanja“, ovako Džon Apdajk ocenjuje roman za koji je Idit Vorton, kao prva žena u istoriji književnosti, 1921. dobila Pulicerovu nagradu.

Romanopisac, autor kratkih priča, putopisac, dizajner, istraživač, Idit Vorton (1862-1937) tri puta je bila nominovana i za Nobelovu nagradu za književnost. Najčešća tema njenog književnog stvaralaštva bila je američka visoka klasa o kojoj je pisala kao insajder, jer joj je i sama pripadala, što nije umanjivalo njenu dramsku ironiju, humor, psihološku analizu i kritičnost kao pisca.

Foto: Cutprintfilm.com

„Doba nevinosti“, čiji je radni naslov bio „Stari Njujork“, takođe se bavi njujorškim društvom – društvenom elitom sa Menhetna. U ovom romanu Vortonova oživljava i lična sećanja na ovaj grad, insistirajući i na istorijskim detaljima, bogatom dekoru i kostimu. Time, ipak, ne opterećuje emotivnu i strastvenu priču koju plete u trouglu između glavnih junaka Elen Olenske, Njulanda Arčera i njegove supruge Mej. Apdajk u pogovoru knjige ovaj Pulicerom ovenčan roman poredi sa Tolstojevom „Anom Karenjinom“, ističući da „Doba nevinosti“ odiše „seksualnošću njegovih uglađenih, brižljivo odevenih protagonista, sa strašnim svetogrđem viktorijanske preljube“.“ Preuzeto odavde.

 

KEJT ŠOPEN, BUĐENJE

Budući da sam je baš, baš davno čitala, ali mi je ostala u lijepom pamćenju i imam želju da je ponovim, prepisaću vam zvanični siže. „Kada je objavljen 1899. godine, roman Buđenje okarakterisan je kao sramotno štivo koje narušava puritanske vrednosti američkog Juga s kraja XIX veka. Danas se smatra kanonskim delom ranog američkog feminizma i pretečom američkog modernističkog romana. Prateći sudbinu Edne Pontelije, kreolske madam Bovari, roman preispituje tradicionalna viđenja žene, materinstva i porodice. Uvodeći elemente romana o umetniku, Šopenova vešto problematizuje i pojam umetnice. Stilski bravurozne rečenice obogaćene opisima u koje je utkana lokalna boja Nju Orleansa, roman Kejt Šopen čine očaravajućom pripovesti o buđenju ženske svesti.“

 

MARGARET ATVUD, IZRANJANJE

Iako je daleko poznatija po svom distopijskom romanu „Sluškinjina priča“ čija ekranizovana serija je još više zainteresovala javnost za ovu autorku, pa i po romanu „Alijas Grejs“, moj prvi susret s ovom književnicom se odigrao davno uz „Izranjanje“.  Ovo je priča o talentovanoj umjetnici koja odlazi na udaljeno ostrvo, u sjeverni dio kanadske provincije Kvebek, ne bi li pronašla svog davno nestalog oca. Stigavši tamo sa svojim ljubavnikom i još jednim mladim bračnim parom, vrlo brzo se počinje osjećati zarobljena u izolovanom dijelu zemlje, gdje se brakovi raspadaju, nasilje i smrt samo što ne izbiju na površinu, a seks postaje katalizator za sve konfliktne situacije i opasne životne izbore. Ova potraga prerasta u potragu za samom sobom.

Foto: Pinterest.com

Izranjanje je djelo obavijeno napetošću, veoma kompleksno i sa isprepletanim mišljenjima, napisano sjajnom prozom, oštrom kao dijamantno sječivo. Ovo djelo predstavlja nepresušni rudnik ideja jednog izvanrednog pisca koji nam priča o savremenom životu i prirodi, porodicama i braku, kao i o ženi, rastrganoj, sastavljenoj iz sitnih fragmenata – ali koja na koncu ipak uspijeva postati jedinstvena i savršena cjelina.

 

MERI ŠELI, FRANKENŠTAJN

Kako sam i ovo pročitala prije hiljadu godina, kradem kratki prikaz: „Neprevaziđeni gotski roman autorke koja je nezasluženo ostala u senci svog mnogo poznatijeg muža Persija B. Šelija. To nije priča o čudovištu Frankenštajnu iz holivudskih filmova, već priča o jednom čoveku, dr Viktoru Frankenštajnu, briljantnom naučniku sa opsesijom da preuzme na sebe ulogu Boga i sam stvori živo biće. Roman prati stradanje nesrećne kreature koja se u početku trudi da bude nalik na pravog čoveka i traži ljubav i razumevanje. Ali, zbog njegove ružnoće i nakaznosti, svi beže od njega. On postaje strašno čudovište koje kreće da se sveti svom tvorcu… Ko je istinsko čudovište, neodgovorni tvorac ili njegova tvorevina, pitanje je koje Meri Šeli postavlja svakome od nas.“

 

SILVIJA PLAT, STAKLENO ZVONO

Nisam čitala jedini roman ove nekad izvanredne studentkinje i Fulbrajtove stipendistkinje koja je patila od duboke depresije sve do preranog samoubistva. Njena poezija je, uostalom kao i njen kratki život, prožeta zloslutnom atmosferom, duboka, pun bola i teška kao i njen tragični svršetak. Roman je lijepo i detaljno predstavljen ovdje, odakle kopiram odabrane dijelove:

„Bolno slikoviti roman sa ključem, u kome se žena bori sa svojim identitetom nametnutim društvenim očekivanjima, ključno je delo angloameričkog feminizma. Priča o njenom životu i vremenu ispričana je žestokom iskrenošću, i sa živim osećajem za detalj. To je sirova, uznemiravajuća knjiga sa bljescima genijalnosti, roman sa ključem koji je takođe i duga, izmučena fusnota autorkinoj bolnoj poeziji.

Foto: Rushblogg.blogspot.com

Esencijalna tema Platove, izložena oštrim ritmom, jeste njena opsesija suprotnim polom. U početku oslobođena majčinog sputavajućeg nadzora, ona odlučuje da izgubi nevinost (koja joj je „visila o vratu kao mlinski kamen“) sa Konstantinom, prevodiocem ruskog u Ujedinjenim nacijama, ali je on suviše razuman da bi joj se prepustio. Zatim, pošto joj propada i drugi „sudar“, u kome je nazvana i droljom, ona baca odeću sa hotelskog krova i vraća se kući da proživi suicidalno leto i rastuću depresiju koju poredi sa gušenjem ispod „staklenog zvona“. Uopšteno gledajući, problem Ester jeste kako da kao žena razvije zrelu ličnost, i bude verna toj svojoj ličnosti a ne onome što društvene norme očekuju od nje. Ta lična potraga je ono zbog čega je ovo djelo začetnički tekst angloameričkog feminizma.“

 

SUZAN KOLINS, IGRE GLADI

Pogledala sam filmove i odmah poželjela da pročitam i knjige, ali ipak sam odlučila da dam šansu vremenu i da malo zaboravim radnju prije čitanja. Inače, ovo je jedna od onih knjiga, preciznije trilogija, na koju su se roditelji u Americi žalili zbog „seksualno eksplicitnog“ sadržaja koji je „neprikladan i nasilan“. Sama autorka je priznala da njene distopije nisu za sve i da je čula da su „ljudi zabrinuti zbog nasilja u knjigama“. „To nije bez razloga. One jesu nasilne. To je ratna trilogija“, rekla je Kolins. U novoj studiji, u kojoj se nalaze i drugi i treći nastavak, knjige se opisuju kao „anti etničke, anti porodične, okultne/satanističke, sa mnogo nasilja i neprikladnog rečnika“.

Foto: Thehungergames.movie

U suštini, meni je dovoljno saznanje da je ovo distopijski roman i odmah imam želju da ga pročitam. Ono što mene više brine je koliko smo mi blizu svijetu opisanom u knjizi. Koliko ljudi bi istinski uživalo da na televiziji gleda rijaliti ratovanje? Koliko smo uopšte daleko od toga?

 

DŽIN M. OEL, DJECA ZEMLJE

Planetarno popularna saga smještena u praistorijsko doba, izdavački fenomen, ciklus prodat u 45 miliona primjeraka učinio je autorku jednom od najbogatijih književnica na svijetu. Ovo je jedan od onih rijetkih serijala na koji se navučete lakše nego na drogu. Radnja je smještena u kameno doba, prije tridesetak hiljada godina, a pratimo priču o petogodišnjoj djevojčici Ejli, pripadnici kromanjonske rase, koju je spasilo i odgojilo neandertalsko pleme nakon što je u zemljotresu ostala siroče. Iako je Ejla intelektualno naprednija od neandertalaca, u gruboj sredini tek mora izboriti prava i položaj koji joj pripadaju. Autorka opčinjava pričom u koju je utkala svoje marljivo, dugogodišnje, vrlo predano i temeljno istraživanje do najsitnijih detalja koji prosto plijene. Posljednja joj nije bila neophodna, al ajd, niko joj nije mogao odoljeti jer priča je po mnogo čemu posebna i izvanredna.

 

PENELOPA FICDŽERALD, THE BOOKSHOP

Djelo Penelope Ficdžerald “The Bookshop” dugo već planiram pročitati, a ta želja će posebno ojačati nakon što sam pogledala predivni, za moj ukus dovoljno melanholični film snimljen po ovoj knjizi. Udovica Florens Grin otvara knjižaru u jednom učmalom primorskom gradu u Engleskoj. Međutim, ubrzo će se ispostaviti da ne dijele svi njenu ljubav prema čitanju. Nevjerovatno hladnoj okolini ona, naime, postaje trn u oku. Jedinu podršku nailazi u gospodinu Brundišu, povučenom osobenjaku koji dijeli njenu strast prema knjigama, a kojem prvom šalje nove i kontroverzne naslove poput Lolite i Farenhajta 451. Ljudima koji ne znaju uživati u usamljenosti i koji ne razumiju bijeg od ljudi u svijet knjiga, ovo bi moglo biti monotono i dosadno. Srećom, svi pratioci mojih pisanija su biblofili, te sam sigurna da ćete potražiti knjigu koja podsjeća na značaj očuvanja knjižara, izdavača, pisaca i brigu o čitaocima. Knjiga, koliko znam, nije dostupna na ovdašnjim jezicima, te uživajte u originalu.

Foto: Independent.co.uk

 

FRANSOAZ SAGAN, DOBAR DAN, TUGO

Ovo sam čitala baš davno. Osim toga, već sam se malo umorila od prisjećanja i nisam ni slutila kakvog zalogaja sam se uhvatila počevši pisati ovaj tekst, pa ću se opet malo osloniti na pomoć svemoćnog gugla. Molim vas da mi ne zamjerite na tome. Većinu prikaza, kao što znate, pišem sama, a poštenije je nekad preuzeti kvalitetnije i svježije utiske, nego kopati po malom mozgu. Prepisujem odavde zbog naslova koji kaže da je ovo roman o lakomislenom ocu i kćeri koji je nagovijestio seksualnu revoluciju.

„Roman je priča o jednom ljetu u životu Cécile, sedamnaestogodšnje djevojke i njezina oca Raymonda, četrdesetogodišnjeg udovca i playboya. Cécile je bezbrižna djevojka i sve što želi su ležerni praznici u otmjenoj vili na moru, u blizini Cannesa, beskonačno ljenčarenje, izlasci, ljetna romansa. Njezin otac je u tome u potpunosti podržava, jer se njihove želje za lagodnim i bezbrižnim životom u potpunosti poklapaju.

Njihovu bezbrižnu rutinu i hedonistički način života prekida Anne, četrdesetogodišnja modna dizajnerica, koju je Raymond također pozvao na ljetovanje. Cécile uviđa da je Anne vrlo interesantna žena, otmjena, staložena, te da joj njezin otac najvjerojatnije neće moći odoljeti. Usprkos činjenici što se Cécile divi Anne, shvaća i to da će prisutnost Anne nepovratno promijeniti živote i odnos oca i kćeri: “To je mijenjalo naš cijeli život. Gubili smo slobodu. Zamislih tada naš život u troje, život naglo uravnotežen Anninom inteligencijom i profinjenošću, život na kojem sam joj zavidjela.“

Foto: BFI.org.uk

Kao što bi se to očekivalo od opisa ljetne avanture, spisateljica ipak ne upada u zamku jeftinih ljubavnih romana, te nam ovu romansu ni u kom pogledu ne banalizira. Ona nam pripovijeda iz Cécileine vizure, vrlo duboko i pronicljivo, u skladu s godinama junakinje svoga romana, ali i tadašnjim vlastitim godinama i iskustvom, adekvatnom tom dobu. Kratak, lagan za čitanje, to je jedan od onih romana, koje možemo čitati neopterećeni, uživajući u radnji. Ukoliko poželimo malko angažirati sive stanice, ovdje ćemo pronaći sasvim dovoljno materijala. Ovo je interesantan roman, nipošto plitak ili neuvjerljiv i usprkos svojoj “starosti“ i dan danas aktualan.“

 

DŽENET FIČ, BIJELI OLEANDER

Vjerujem da su mnogi gledali ovaj upečatljivi film sa Mišel Fajfer, Rene Zelveger, Alison Loman i Robin Rajt i da su nakon filma poželjeli pročitati knjigu po kojem je snimljen. Ja jesam. Mislim, poželjela, ne pročitala. Stoga, prepisujem dio od All About My Shelf koja je to sasvim lijepo sročila:

„Beli oleander je iz mnogo razloga teška knjiga za čitanje. S jedne strane, sama tematika romana je mračna, realna i potresna, a s druge je stil pisanja jedan veliki, deskriptivni tok misli koji se menja u odnosu na ono što glavna junakinja proživljava. Ovaj roman govori o Astrid, kćeri prelepe, avangardne pesnikinje, koja prolazi kroz seriju hraniteljskih porodica nakon što njena majka ubija svog bivšeg dečka i odlazi na doživotnu robiju.

Foto: Escapetv.com

Na samom početku ovog romana, Astrid ima svega jedanaest godina. Specifičan i nezdrav odnos koji ima sa majkom, Ingrid, manifestuje se opsesijom i divljenjem prema njoj, a način na koji pripoveda u ovom periodu je kitnjast i prepun metafora. Već u prvom poglavlju postaje jasno da je Ingrid centralna ličnost i ključni temelj Astridinog života, a da traženje sopstvenog identiteta predstavlja lajt motiv koji se proteže kroz celu knjigu.“

 

MARIJA JURIĆ ZAGORKA, GRIČKA VJEŠTICA

Sve čega se sjećam kad je u pitanju ova legendarna priča jeste izgled kompleta koji je posjedovala moja kuma Zorana i nezaboravnog druženja sa njom u tom periodu mog života. Onom kad nisi više djevojčica, a daleko si od žene i maštaš da imaš 24. I tačno se sjećam tišine i mirisa tog stana u Đure Đakovića, njenog klavira i pogleda na BSK-ov stadion. I da mi tada apsolutno ništa više od toga nije bilo potrebno.

 

PERL BAK, DOBRA ZEMLJA

Perl Bak sam opsesivno čitala kao dijete. Sjećam se da sam jednom, kad sam zaglavila u bolnici, za dan pročitala njene dvije prilično pozamašne knjige. Znam da je prva Amerikanka koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost, a nije joj promakao ni Pulicer, a meni je to sasvim dovoljan razlog da je uvrstim na ovu listu iako se osim Velikog talasa ne sjećam radnje nijednog drugog njenog djela koje sam pročitala. Dobitnici Pulicera me, dosad, nikad nisu razočarali.

 

KLARISA PINKOLA ESTES, ŽENE KOJE TRČE S VUKOVIMA

„Za ovu knjigu koja sadrži više od pet stotina stranica kažu da je pravi leksikon ženske psihologije. Složit ću se, no nadodala bih kako je ova knjiga puno više od psihološkog leksikona, ona je iznimno vrijedan i detaljan uvid u žensku esenciju, otkriveno blago ženske psihe i intuicije. Krenuvši od uvoda pa sve do posljednje stranice, ova će vam knjiga u isto vrijeme pružiti ruku i topli dom, ali će vas i ogoliti te baciti natrag u divljinu. Na putovanju kroz knjigu susretat ćete se s nevjerojatnim arhetipskim pričama, mitovima kroz koje ćete ući u svijet Divlje Žene, La Lobe kako je naziva autorica. Knjigu je dakle napisala žena, poznata jungovska psihoanalitičarka Clarissa Pinkola Estés. S obzirom da sam i sama žena, i to veoma emotivna žena knjiga je u meni priznajem, probudila nevjerojatne osjećaje, uznemirila me, ali na dobar način, poljuljala i nahranila. Dok sam je čitala, činilo mi se da mi u isto vrijeme postavlja pitanja i daje odgovore. Pročitala sam toliko knjiga, no za ovu knjigu iskreno tvrdim da smo se uzajamno čitale. Ona je uvijek tu kraj mene. Kao majka koja me drži za ruku i koja tiho šapuće da će sve biti u redu. Mislim da je ova knjiga jedna od onih koja će vas promijeniti iz temelja, ali samo onda ako joj se potpuno otvorite i predate.“ Preuzeto od ingriddivkovic.

Foto: Thesoultamagotchi.wordpress.com

 

KENDAS BUŠNEL, SEKS I GRAD

Postoji li uopšte žena koja nije gledala čuvenu seriju „Seks i grad“? Makar i samo zbog glamurozne mode lijepih Njujorčanki. Kendas Bušnel krajnje odvažno razotkriva sve seksualne navike i ponašanja bogate i uspješne njujorške elite na jedan duhovit i pristupačan način. Osim burnog noćnog života, dizajnerskih cipela i elegantnih restorana postajemo svjedoci potrage za onim za čim svaki čovjek teži i od čega rijetko ko odustaje uprkos svim teškoćama.

Foto: Bljesak.info

 

HELEN FILDING, DNEVNIK BRIDŽIT DŽOUNS

Bridžit Džouns je moj guilty pleasure. Ona je meni urnebesno prekomična i preslatka! Nesigurna, opterećena kilažom, nepopravljivi romantik u potrazi sa savršenim muškarcem i u stalnom strahu da će završiti kao usjedjelica bez mačke i prijatelja, bliska i autentična. Plijeni svojom nespretnošću i time što ne bira riječi u situacijama u kojima bi to bilo poželjno, ali i svojom običnošću. Pročitala sam njen Dnevnik i nastavak Na ivici razuma, pogledala sva tri filma od kojih prva dva nebrojeno puta. Uopšte se ne stidim (priznati) što sam zaražena fenomenom zvanim Bridžit Džouns.

Foto: Flavorwire.com

 

ARUNDATI ROJ, BOG MALIH STVARI

Još jedna koju nisam pročitala, shame on me. „Ova knjiga ne govori o fotografiji lotosa sa korica – ona govori o klasnoj stratifikaciji, o tragičinom životu porodice, o ljubavi i vaspitanju, ali najviše o ljubavi majke, lošim i dobrim izborima, kao i o ljubavi dva dvojajčana blizanca. Roman daje odgovor na pitanja koja mnogi žele da postave, ali retko ko sme – Koga treba voleti, i koliko? i Da li se život može promeniti za jedan dan? 

Priča se odvija u dva vremena – 1969. i 1993. godine, i pripovedanje je vrlo nelinearno, što može biti teško za praćenje. Glavni akteri su dvojajčani blizanci, brat i sestra Esta i Rahel, koji u trenutku kada priča započinje (davne 1969 godine) imaju 7 godina, i vrlo malo znaju o tome kako svet odraslih funkcioniše, i kakva je situacija u državi. Paralelna radnja se odvija 1993. godine, kada blizanci imaju po 31 godinu (kad nisu ”ni mladi, ni stari”), i kada se ponovo sreću posle 23 godine.

Foto: 121clicks.com

Jezik i stil kojim Arundati Roj piše su više nego fantastični. Roj uspeva da na divan način oslika sve, do najsitnijih detalja, u pažljivo sklopljene rečenice. Delovi koji bi trebalo da su smešni – jesu. Tužni delovi su i više nego tužni, a u tome se ogleda savršenstvo pripovedanja. Bog Malih Stvari ne nosi džabe takav naziv – kroz ceo roman su male stvari više nego bitne, a to se oslikava u Rahelinom pokvarenom satu koji stalno pokazuje deset do dva, u Estinoj lokni, u mjuziklu Moje Pesme, Moji Snovi. Arundatine rečenice takođe kriju bitnost ”malih stvari” – njene duge rečenice praćene kratkim rečenicama nam tačno daju osećaj koji treba, a to je da nas baš te, male stvari, čine, i da bi bez njih bilo teže. Sam početak romana nas stavlja u taj mentalni sklop: ”Reka se povlači, a crne vrane čuče na sjajnim plodovima manga sred nepomičnih krošnji prašnozelene boje. Zru crvene banane.” Koliko bi manje interesantna sama misao bila da nema ove sitnice – zrelih crvenih banana?

Ovaj roman svakako vredi pročitati. Upoznavanje sa drugom kulturom, i sa nečim što mi nikada nismo iskusili. Sintaksični elementi i rečenice Arundati Roj je nešto što bi svako trebao da pročita, i oseti. Neka ovaj roman postane Vaša ”mala stvar”. Imate sve u jednom – savršeno pripovedanje, odličnu priču i vrlo teške teme koje ni dan danas nisu rešene do kraja.“ Preuzeto sa bukmarkića.

 

ELIZABET GASKEL, SJEVER I JUG

„Sjever i jug je roman koji pripada socijalnom realizmu, a autorica Elizabet Gaskel ga je napisala sa ciljem da skrene pažnju na težak položaj radnika u industrijskim pogonima tokom devetnaestog vijeka. Međutim, roman prati i ljubavnu priču Margaret Hejl, djevojke sa malog sela na jugu Engleske i Džona Tortona, industrijalca u gradiću Miltonu. Margaret se nakon godina provedenih sa tetkom i njenom ćerkom vraća ocu i majci u Helstoun, gotovo idilično mjesto gdje vrijeme provodi šetajući po prirodi, slikajući ili posjećujući stare i nemoćne stanovnike. Helstoun je najljepše mjesto na svjetu, a Margaret fino vaspitana ćerka sveštenika koja ocu pomaže u donošenju odluka i preuzima sve brige o kućanskim poslovima od hipohondrične majke.

Sve se mijenja za ovu porodicu kada, zbog očevih odluka, moraju da se presele u Milton. Na prvi pogled ovaj grad se čini kao jedna velika fabrika. Vazduh je prljav, kuće su trošne, a ljudi hodaju ulicama nesretnih lica, mršavog izgleda i slabo obučeni. Margaret koja je do tada uživala u komforu seoske kuće sa dvorištem, sada sa svog prozora posmatra zid druge kuće koja se naslanja na njenu. Margaret je i do tada bila veoma vrijedna i odgovorna ali prvi put u životu suočava se sa stvarnim životnim problemima kao što su glad i bolest, naučiće šta je štrajk i na kom principu funkcioniše kapitalizam. Roman suprotstavlja dva različita načina života, poglede na svijet, Milton na sjeveru i Helstoun na jugu, ali i govori o tome kako razlike mogu povezati ono što je nespojivo na prvi pogled. Eklektičan naslov daje nadu u pomirenje klasa čiji životi, iako zavise jedni od drugih, iskreno se mrze i međusobno se okrivljuju.“ Preuzeto sa čitajme.

 

MARGARET MIČEL, PROHUJALO S VIHOROM

„U ediciji „Klasici svetske književnosti“ izdavačka kuća Laguna nedavno je objavila kultni roman Margaret Mičel „Prohujalo s vihorom“ u novom integralnom prevodu bez cenzure, koja je pratila gotovo sva posleratna izdanja u Srbiji i nekadašnjoj Jugoslaviji. Novi prevod Laguninog dvotomnog izdanja potpisuje Dubravka Srećković Divković, koja za Danas kaže da je „pripovedanje Margaret Mičel bezmalo savršeno – u originalu knjiga teče tako zanosno i glatko da bi svojim ritmom primamila čitaoca čak i kad bi imala neku manje složenu priču“.

Prvi i jedini roman Margaret Mičel, po mnogima najveća saga o američkom Jugu i Američkom građanskom ratu – Vašington post tvrdi da je „neprevaziđen u celokupnoj američkoj književnosti“ kad je reč o ovoj temi, objavljen je 1936. i pre 80 godina ovenčan je Pulicerovom nagradom. Već u prvih šest meseci po objavljivanju dosegao je milionski tiraž, a posle snimanja istoimenog kultnog filma sa Vivijen Li i Klerkom Geblom u glavnim ulogama, „Prohujalo s vihorom“ je postalo, posle Biblije, najčitanija knjiga u SAD. Širom sveta ovaj roman, preveden na 30 jezika i Brajevu azbuku, do sada je prodat u 30 miliona primeraka.

Foto: BBC.com

Amerikanci veoma znaju da poštuju svoju istoriju, ali da bi takva knjiga bila do te mere čitana i voljena, jednostavno mora da poseduje ozbiljnu dramu. I naravno, taj divni jezik koji će nositi čitaoca kroz svih hiljadu i više strana. Istovremeno mora biti dovoljno razumljiva, dovoljno „laka“. U tome je valjda najveći podvig Margaret Mičel – da takvu „masu“ istorijske sadržine pretoči u jedan tako pitak roman. S druge strane, ona se vešto igra prividima. Privid je da je ovo ljubavni roman, privid je da pred sobom imamo junake, privid je čitav taj san u koji je potonuo Jug. Čitalac može po svojoj volji odabrati šta želi da čita. Te mogućnosti da bira u kojoj će ravni pratiti roman, objašnjava i njegovu čitanost. Takve višestrane knjige uvek su nepogrešivo osvajale čitaoce zahvaljujući toj maloj „prevari“ kojom se služe svi veliki pisci. Da nije tog umeća „Rat i mir“ bi bio udžbenik istorije ili ratne strategije, „Čiča Gorio“ sociološki traktat, a „Madam Bovari“ ogled iz psihologije – napominje Dubravka Srećković Divković.“ Preuzeto sa danas.rs.

 

KOLEN MAKILO, PTICE UMIRU PJEVAJUĆI

„Ovaj pozamašan roman jedan je od najvećih svjetskih bestselera s jednom od najljepših ljubavnih priča našeg doba čija porodična saga se najvećim dijelom događa na Novom Zelandu i Australiji odakle je i sama književnica. Od trenutka kada je prvi put objavljen, roman “Ptice umiru pjevajući” svojevrstan je književni fenomen o kojem su svi pričali i imali mišljenje. U priči epskih proporcija isprepliću se sudbine nekoliko generacija likova više ili manje povezanih s porodicom Cleary koja je prisiljena preseliti se s Novog Zelanda u Australiju i krvavo zarađivati za život.

Foto: Galia.org

Međutim, istinska heroina je Meggie Cleary, čiji će put od nevine djevojčice do žene rastrgane između strasti i osjećaja odgovornosti najviše zaokupiti svakog čitaoca. Njene odluke i ženska hrabrost, za ono doba sigurno previše drska, a vrlo vjerovatno i previše napredna, ono su što pokreće jedan od najintrigantnijih književnih ljubavnih zapleta. Roman se bavi događajima koji se odigravaju više od pola vijeka prije vremena u kojem je napisan. U tom bi trenutku u istoriji ljubav djevojke prema katoličkom svešteniku bila potpuno nedopustiva i nezamisliva. Djevojka koja bi zavela jednoga od Božjih izabranika i sveštenik koji bi se prepustio iskušenju i zaboravio na svoje zavjete koje je položio pred Bogom? Nema tih riječi koje bi mogle opisati težinu njihovih grijeha u očima zajednice. No sve su velike ljubavi tragične, poput sudbine ptice koja najljepšu pjesmu plaća vlastitim životom. Jer ono najbolje što postoji može se dobiti samo po cijenu velike boli.“ Prilagođeno prema tekstu sa najboljeknjige.

 

JELENA LENGOLD, BALTIMOR

Jelena Lengold, ekskluzivna autorka Arhipelaga, dobitnica je Evropske nagrade za književnost, što je sasvim dovoljan razlog da ju uvrstimo u ovu listu. Jesam se dvoumila, priznajem. Nisam ni ja cvjećka. Elem, Lengold piše o svima nama, o našim ličnim borbama i unutrašnjim previranjima, o potrebi za prihvatanjem i razumijevanjem, o strahu od samoće, o zamršenim odnosima između majke i kćerke, o životnim odlukama, o prolaznosti života, o povinovanju konformizmu, o osjećaju promašenosti,.. Toliko toga je ona upakovala u jedva 120 stranica romana „Baltimor“ opisujući neke svakidašnje scene iz života na vrlo slikovit i lijep način i sa mnogo mašte, budeći u nama nostalgiju i prijatne emocije. Istovremeno, nije nas poštedila različitih strijepnji i strahova svakog od nas i izvjesnih užasa kako sopstvenih misli, tako i strahota koje vrebaju iz našeg neposrednog okruženja.

Kada smo o knjizi razgovarali na sastanku našeg čitalačkog kluba, ubjedljivo najoriginalnija rečenica i momenat večeri je bio kada je Tatjana uzviknula: „Ovo sam ja, samo sa djetetom više i ljubavnikom manje.“ Naravno da ona nije baš uzviknula, ali morate priznati da bolje zvuči, a u mojoj glavi je, to izjavivši, definitivno poskočila. Nadasve zanimljivo i vrlo kompleksno, gotovo besprekorno štivo koje će vas navesti na razmišljanje i preispitivanje.

 

VARIS DIRIJE I KETLIN MILER, PUSTINJSKI CVIJET

Gledala sam film, knjigu nisam pročitala, ali moja mama se oduševila jer dotad nikad nije ni čula za obrezivanje žena, a kamoli pomislila da se to nekim djevojčicama u nekim nesrećnim dijelovima svijeta radi. Iskrena da budem, ja sam pokušala čitati, ali stil mi nikako nije odgovarao. Onda sam shvatila da ova knjiga nije ni napisana nužno zbog književne vrijednosti koliko zbog same priče i poruke koju nosi. Evo šta o njoj kaže S.M. sa tuzlarije.net:

Supermodel, spisateljica, glumica, aktivistica za ljudska prava, izaslanica UN-a, napisala je priču o svom životu. Nije to priča o djevojčici koja je sanjala da bude model i uspjela, nego o djevojčici koja je odrasla u Somaliji, kao nomad, spavala na otvorneom, čuvala stoku, danima tražila vodu, selila se od mjesta do mjesta. Život u Africi, odnosno filozofija života Afrikanaca svakako je zanimljiva ali ono o čemu Waris Dirie otvoreno progovara je obrezivanje žena. Izraz „obrezivanje žena“ nije nepoznat, o tome se čuje, nešto pročita ali malo ko se zaista zainteresuje da sazna šta tačno znači obrezivanje žena. U dijelovima svijeta u kojima se primijenjuje o tome se malo govori, obavi se i šuti, svaka obrezana žena teško o tome progovara, i što neće i što im stalno govore da se o tome šuti. Sama šutnja doprinijela je dugogodišnjem zadržavanju običaja koji nema uporište ni u jednoj religiji, kako se to često predstavlja.

Foto: Pinterest.com

„Knjiga „Pustinjski cvijet“ jedna je od onih koje motivišu i snaži žene, budi nadu da izlaz iz mnogih nedaća postoji ako se potrudi i traži. Waris je kao djevojčica pobjegla od svoje kuće, bježala kroz pustinju, radila kao služavka, a na kraju je postala supermodel i izaslanica UN-a koja se bori za prava žena širom svijeta.“

 

MARGERIT JURSENAR, HADRIJANOVI MEMOARI

Napisala ju je žena, a jedna je od omiljenih knjiga muža u mene, otuda zaslužuje da se nađe na ovom spisku. Zašto mu je najomiljenija knjiga svih vremena, nisam sigurna, ali Ranko Trifković na sajtu Wannabe magazina kaže da je ovo veoma snažna i lijepa knjiga, da je upečatljiva koliko zbog sadržaja toliko i zbog stila i poruka. „Zaista inspirativno delo. Osetno je da su uložene velika ljubav i trud. Jedan starac se pred smrt priseća života kroz veoma ličnu ispovest. Međutim, taj isti starac je bio car i to niko drugi do car Hadrijan koji će u istoriji ostati zabeležen kao car-filozof, car-mirotvorac, jedan od „pet dobrih careva“ staroga Rima. U ovoj retkoj knjizi na poetski način se mešaju Hadrijanova istorijska uloga, plod magijskog obreda ulaska u Hadrijanov duh, duh koji govori o intimnom pogledu na život, te Margaretini stavovi i pogledi na savremeni svet koji je proistekao iz antičkog Rima (čak pre nego iz antičke Grčke).“ Cijeli prikaz možete pročitati ovdje.

 

MARGERIT DIRAS, LJUBAVNIK

„Ljubavnik“ važi za najčitaniji i najprevođeniji francuski roman. Sa tiražom od pet miliona primjeraka u Evropi i nezapamćenim uspjehom jedne evropske knjige u Americi, ovaj neobičan ispovijedni roman postao jedan od najvećih bestselera savremene svjetske književnosti. Da, dobro ste pogodili, dok se oslanjam na drugi izvor, ni sama nisam pročitala ovu knjigu i tražim dobre argumente i za sebe.

Foto: Sociology230racewheaton.blogspot.com

„Šta je doprinelo tako velikom uspehu romana koji je Dirasova napisala za nepuna tri meseca? To što su čitaoci poverovali da je priča o maloj beloj prostitutki i njenom mnogo starijem kineskom ljubavniku autobiografska i potpuno istinita? Ili, pak, zato, kako je rekao – samo nekoliko dana po objavljivanju „Ljubavnika“ – Danilo Kiš, što će svaki čitalac sigurno pomisliti da bi i on mogao napisati isti takav roman o svom životu? Margerit Diras nije volela kad su književni kritičari isticali da ona piše knjige da bi ispričala svoje životne priče. Odgovarala im je: „Priča o mom životu ne postoji. Ne pišem da bih pričala o sebi“. Međutim, njena priča o kineskom ljubavniku, koja će je učiniti poznatom u celom svetu, biće čitana kao njena lična ispovest. Ponesena uspehom i znajući savršeno dobro da je argumenat „istinita priča“ glavni razlog tako ogromnog uspeha njenog romana, najpre se stidljivo branila ponavljajući da je priča o četrnaestogodišnjoj devojčici koja se prostituiše da bi pomogla svojoj porodici fikcija, a ne autobiografsko delo.“

 

NAPOMENA AUTORKE !!! 

U ovom kiklopu od teksta, svaka žena će naći knjigu za sebe. I to ne jednu, nego najmanje tri! Ako ne nađe, onda nije žena, već muva. Znam da ih ima još na hiljade, ali, što bi rekao Dragan Jovanović u Crnom Gruji „Allah se uvalih“. Ne znam što mi je ovo uopšte trebalo. Prema tome, ako nađete bilo kakvu zamjerku ili samo pomislite nešto loše, ili poželite da mi kažete kako sam nekog zaboravila ili bilo šta negativno u vezi s ovim tekstom, zadržite to za sebe, za sva vremena.