Архиве ознака: Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“

Neki meni susreti bliski

Fotografije preuzete uz dozvolu. Borislav Brezo, za Imperativ.

Dugo odgađam pisanje utisaka nakon jednog od najznačajnijih književnih događaja koji će nesumnjivo obilježiti kulturnu godinu u našem gradu. Razloga je više, a najvažniji je taj što znam da šta god napišem to neće biti dovoljno dobro. Zato neću ni pokušavati da vjerno dočaram atmosferu koja je vladala prije, tokom i poslije ove književne večeri. Novinari koji su pratili cjelokupan susret sa najvećim piscem naših jezika s kraja XX i početka XXI vijeka su odradili sjajan posao. Ja ću s vama podijeliti tek nekoliko nasumično izabranih crtica.

52440856_385774865584383_7270341761870856192_n

***

Imala sam užasnu tremu. 400 duša u punoj koncertnoj sali najveće institucije kulture u našem gradu i šire. Ne čuje se disanje. Samo onaj davno zaboravljeni smijeh iz srca i spontani aplauzi. Svi sjede mirno i intenzivno upijaju svaku riječ. Prva ja, omađijana, bez ikakve predstave o vremenu i prostoru. Jergović, vidno zatečen brojem posjetilaca, iskreno dirnut ukazanom pažnjom publike, pomalo rumen u licu, baš kao i ja. Razlog mog rumenila je, ako izuzmem adrenalinsku euforiju, boja njegovog glasa koja grije. Ono nešto djetinje što je zadržao u sebi. Zarazna toplina koju širi. Ko god je bio na ovom predivnom druženju otišao je kući bogatiji, smireniji, oplemenjeniji, a izrazi zahvalnosti za organizovanje ovog susreta stizali su sa svih strana. 

***

Važno je pisati o onome o čemu se ne može pisati, o onome o čemu je nedopustivo pisati i o onome o čemu nikom ne bi pisao.

***

Dok sam čitala roman „Dvori od oraha“ pitala sam se kako ikome pored Jergovića uopšte padne na pamet da piše. Mislim, čemu? Nakon Rute mi tek nije bilo jasno. Pa da je samo nju napisao zaslužio je Nobelovu nagradu.

Branko Mikoci naježio se kada su ga pogledale oči Rute Tannenbaum. Bile su to najveće oči koje je on u životu sreo i djelovale su pametnije i starije, ne samo od tog šestogodišnjeg djeteta nego i od svih ljudi koji su se našli u dvorani za baletne probe… U tim starim i pametnim dječjim očima Mikoci je našao ono što je uzalud tražio od svojih glumica kada bi im govorio da ne mlataraju rukama, jer to nije gluma nego težak oblik neurastenije, kakvome je mjesto u Stenjevcu a ne u Hrvatskome narodnom kazalištu…

„Ruta Tannenbaum“ je priča o djevojčici jevrejskog porijekla Lei Dajč, najmlađoj glumici zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, čudu od djeteta, hrvatskoj Širli Templ i Ani Frank koja je svoju uspješnu glumačku karijeru završila u Aušvicu. Teška i potresna priča puna ironije svojstvene samo Jergoviću, a opet nekako, uprkos stravičnoj tematici koju obrađuje, prelijepa. Ne znam to objasniti. Jergović umije u ljudima probuditi prijatne emocije, one duboke, najljudskije. Nemam adekvatnih riječi kojima bih objasnila raskoš njegovog talenta, širinu njegove perspektive, dubinu zapažanja, intenzitet emocija koje pokrene,..

Sve važno što čovjek o sebi može reći, svaka istina o njemu koja biva izrečena u tišini, kazuje se očima. A glumci koji ne igraju očima, nego se krevelje, mlataraju rukama i topoću po sceni, vjerovatno jesu najmnogobrojniji i publici najrazumljiviji, jer su joj i najsličniji, ali oni, zapravo, i nisu pravi glumci nego su žongleri, koji ne znaju čak ni žonglirati, i deklamatori, koji nikada nijedan tekst nisu u stanju uvjerljivo izgovoriti jer sve što govore, oni govore poput Čehinja po opatijskim i dubrovačkim plažama, koje se sunčanim naočalama ne brane od sunca nego sakrivaju svoje sitne i pohlepne svinjske očice koje, kao i oči većine naših glumaca, uspijevaju dočarati samo jedno duševno stanje: blagu predjesenju tupost raskvašene slavenske duše.
A ta ga je djevojčica gledala na stotinu načina koje je on mogao prepoznati, i još na najmanje toliko načina koji su mu nepoznati, ali zbog kojih kazalište i postoji. Da nije očiju, predstave bi se igrale u mraku.

52281336_386353365248161_6862420216366759936_n

Snažan i veoma važan roman, moglo bi se čak reći i vječito aktuelan, nažalost. Ne znam (nisam toliko toga čitala) i ne vjerujem da je iko dosad u književnosti na ovakav način obradio stvarne nacističke strahote. Jergović svojim književnim likovima od kojih su neki, kako kaže, samo to, dakle književni, a drugi stvarni, daje stvarne osobine. Savršeno ih portretira, baš kao ljude od krvi i mesa, sa svim vrlinama i mračnim tajnama, sa ljudskim slabostima, vrlo vjerodostojno i autentično. Stvarno sam fascinirana kako neko piše tako kvalitetno o zastrašujućim istorijskim činjenicama, besprekorno, izvanredno, čarobno! Ako trebate pročitati samo jednu knjigu o užasima holokausta, neka to bude ova jer istinsko saosjećanje može probuditi samo jedna ovakva priča, nikako neka koja ljude svede na brojeve i prikaže potpuno crno-bijele. Ovo je knjiga koja će zauzeti posebno mjesto na vašim policama. Ono počasno.

…Zbog toga nisam pobornik pisanja o žrtvama kao žrtvama, jer smatram da to nema prvelikog smisla. Pišući roman o Ruti Tannenbaum, bilo mi je jako stalo da Ruta bude neka neugodna, nepristojna, bezobrazna i nesimpatična djevojčica, iz mnoštva razloga. Najvažniji razlog je taj što postoji neki neugodni, plačljivi stereotip prikazivanja žrtava kao anđela, kao dobrih ljudi. Kad prikazujemo žrtve kao ultimativno dobre ljude, mi ne činimo dobro eventualnoj uspomeni na njih, a pri tome i lažemo. Nisu Nijemci ubijali Jevreje zato što su Nijemci bili zli ljudi, a Jevreji dobri. Ne, oni su ubijali Jevreje zato što su Jevreji bili Jevreji. A ti Jevreji bili su ljudi kao i bilo koji drugi, bili su različiti ljudi – dobri, zli, pokvareni, pošteni, časni, nečasni, znači cjelokupan raspon ljudskosti. To je ono što književnost i kinematografija koji se bave holokaustom najčešće zaobilaze i u to se ne dira. To se ne radi da bi se odalo priznanje žrtvama, već se to radi da bi se olakšala savjest nas živih i da bi se mi prikazali kao jedna nevina i nedužna skupina ljudi, koja u tom žtvovanom svijetu vidi suštu dobrotu. S druge strane, krvnici se prikazuju kao sotone u ljudskom obliku, upravo zato da bi se prikazali različitim od nas…

***

Prije nego što ću krenuti na samo druženje, Kristina iz Sarajeva mi šalje poruku da pita imam li dva primjerka našeg koncepta i pitanja koja smo pripremile za našeg gosta. Govorim da nemam, da sigurno u Banskom dvoru ima štampač, ali budući da ću svakako prolaziti kroz grad, neće mi biti teško svratiti negdje odštampati. U blizini moje zgrade nalazi se jedna fotografska radnja, ulazim i pitam mogu li mi nešto odštampati. Niži čovjek dobronamjernog izgleda me pogleda preko naočala i rukom mi pokaza da prođem iza paravana. Dajem mu usb i govorim da mi treba dokument pod nazivom pitanja za Jergovića. On me upita imam li kakvo dobro pitanje i nakon što ih je pustio na štampanje, ustaje od računara, prilazi maloj plutanoj tabli, pažljivo skida jednu od prikačenih poruka i počinje da mi čita citat, odlomak iz Jergovićeve knjige „Otac“ koju je, kako će mi koji sekund kasnije reći, nedavno pročitao. Malo smo pričali o čuvenoj Olimpijadi u Sarajevu, on je već i zaboravio koje godine se održavala, ja nisam, baš zato što je se ne sjećam kao i on, i inače pamtim samo godine iz prošlosti koje nisu dio mog iskustva, malo o nesrećnom ratu koji nam je svima nešto oduzeo zauvijek se nastanivši duboko u samu srž naših bića i postajući snažna odrednica naših identiteta, malo o sličnostima i o istomišljeništvu,.. Nije mi naplatio štampanje. I sad, svaki put kad pomislim na svu počastvovanost što mi je ukazano povjerenje da vodim razgovor sa Miljenkom Jergovićem, na privilegiju da baš ja sjedim pored njega i uživam u veličanstvenosti i izuzetnosti svakog trenutka, da i ja, na neki način, jednog dana, postanem dio neke lijepe istorije našeg grada, ja se sjetim ovog simpatičnog vlasnika i radnika u fotografskoj radnji i osjetim zahvalnost na tom susretu.

***

Miljenko Jergović rođen je u Sarajevu 1966. godine gdje je završio čuvenu sarajevsku Prvu gimnaziju koju su svojevremeno pohađali, između ostalih, i Gavrilo Princip i Ivo Andrić. Diplomirao je na odsjeku za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakuleta Univerziteta u Sarajevu. Autor je oko 50 knjiga među kojima su zbirke poezije, pripovijetke, romani, eseji, dramski tekstovi, novele, feljtoni, epistolarni, odnosno romani u vidu prepiske sa Svetislavom Basarom i Semezdinom Mehmedinovićem. Takođe je autor nemalog broja novinskih tekstova, a najpoznatije su njegove kolumne iz serijala Sumnjivo lice i Subotnja matineja koje izlaze u Jutarnjem listu. Od 1993. godine živi i radi u selu nedaleko od Zagreba.

Miljenko Jergović dobitnik je brojnih, najprestižnijih domaćih i inostranih književnih nagrada, a djela su mu prevedena na više od 20 jezika. Preciznije, do sada je izišlo ravno stotinu prevedenih izdanja njegovih djela na ukupno 23 jezika što govori o prijemu njegovog opusa izvan granica matične kulture. Osim što se toj brojci niko sa naše književne scene nije približio, isto tako dočekati za života izabrana djela u našoj kulturi rijetka je privilegija. Naime, izdavačka kuća “Fraktura” iz Zaprešića u prvom kolu izabranih djela pored tri stara davno rasprodana naslova (Sarajevski Marlboro, Dvori od oraha i Hauzmajstor Šulc) uvrstila je i novu knjigu pod nazivom “Imenik lijepih vještina”, svojevrsnu kompilaciju portreta Jergoviću zanimljivih pisaca, ali i kreativaca iz drugih umjetničkih grana (kao što su likovna, filmska i pozorišna umjetnost).

Nagrade koje su pratile književni put jednog od najznačajnijih i najplodnijih pisaca ne samo regiona, teško je nabrojati. Samo u prošloj godini dobio je uglednu književnu nagradu „Milovan Vidaković“ koju u organizaciji Kulturnog centra Novog Sada dodjeljuje Međunarodni književni festival proze, te prestižnu njemačku nagradu „Georg Dehio-Buchpreis“ za ukupno prozno djelo. Tom prilikom, na laudaciji povodom nagrade njemačka novinarka Doris Akrap naglasila kako Jergović nije ni bosanski ni hrvatski, pa ni balkanski nego evropski i svjetski pisac.

Još njegova prva, vjerovatno i najpoznatija i najuspješnija zbirka pripovijedaka, Sarajevski Marlboro koja govori o haotičnoj svakodnevici života u zaraćenoj BiH osigurala mu je međunarodno priznanje kada je 1995. godine za nju dobio nagradu za mir „Erih Marija Remark“ grada Osnabrika, te nagradu „Ksaver Šandor Gjalski“, a još kao mlad pjesnik, davne 1988. godine,  dobio je nagrade „Mak Dizdar“ i „Ivan Goran Kovačić“ za svoju zbirku poezije „Opservatorija Varšava“. Za roman “Srda pjeva u sumrak na Duhove” 2012. godine dobio je poljsku književnu nagradu Angelus, jednu od najvažnijih evropskih književnih nagrada koja ga je svrstala u red najvažnijih srednjoevropskih pisaca. Bilo ih je još, zaista, pregršt (Njegoševa nagrada za roman “Rod”, Premio internazionale città di Cassino Letterature dal Fronte za “Sarajevski Marlboro”, Meša Selimović za roman “Ruta Tannenbaum”, Premio Napoli za poeziju “Hauzmajstor Šulc”, Premio Grinzane Cavour, italijanska književna nagrada za “Mama Leone”,..).

Ono što je jasno jeste da gotovo nema djela koje je izišlo iz pera jednog od najproduktivnijih savremenih književnika a koje nije prepoznato i vrednovano bilo od zvanične kritike i stručne javnosti bilo od strane čitalaca. Zanimljivo je spomenuti nedavnu izjavu profesorice na sarajevskom Fakultetu političkih nauka, Lejle Turčilo koja kaže da kome obeća testamentom ostaviti kompletan opus Miljenka Jergovića može biti siguran da veći izraz ljubavi od nje doživjeti ne može. Ona njegova djela svrstava u tzv. knjige „za uvijek“.

52392594_1013716045685239_4978940288132186112_n

Na svojoj zvaničnoj veb stranici, Miljenko Jergović pokrenuo je rubriku “Ajfelov most”, tačnije književni online časopis koji je ime dobio po starom austrougarskom pješačkom mostu preko Miljacke u centru Sarajeva. Pokrenut je kao biblioteka u kojoj je izašlo nekoliko knjiga, a među autorima na mostu nalaze se imena poput Semezdina Mehmedinovića, Ivane Simić Bodrožić, Ivana Lovrenovića Teofila Pančića, Muharema Bazdulja, Ante Tomića, Ranka Risojevića, Velibora Cvijetića, Vladimira Šagadina, Orhana Pamuka, Vladimira Pištala, Borisa Dežulovića, Marine Vujčić, Davida Albaharija, Mirka Kovača, Dragana Velikića, Senke Marić, te ostalih autora koje je izabrao Jergović.

Književno druženje organizovalo je Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“. Sa Jergovićem je uoči promocije razgovarala naša Saška Madžar, PR „Imperativa“ za Glas Srpske, a nakon promocije svoje utiske podijelili su i novinar portala Mondo.ba, Siniša Stanić, Milan Rakulj za Nezavisne novine, te Glas Srpske i Buka Magazin.

Zatočenici sopstvenih zabluda

Naslovna i sve fotografije u tekstu, za Imperativ: Borislav Brezo

Vladimira Tabaševića, ovogodišnjeg laureata Ninove nagrade ugostili smo posljednji dan mjeseca februara u Vijećnici Banskog dvora. Sa Vladimirom smo razgovarali o ratu i izbjeglištvu, o životu u siromaštvu i klasnoj podijeljenosti, o usvajanju jezika, o savremenim mitovima i tome koliko smo zatočenici sopstvenih zabluda, o žrtvama i milosrđu, o ježevima i ježenju, o skijanju i sankanju, o Brehtu i pozorištu, o hrenovkama i hreeenovkama,.. Raspoložen i elokventan gost inspirisao je publiku na aktivno učešće u razgovoru, a zanimljive teme koje su varirale od ozbiljnih filozofskih preko duhovitih do svakodnevnih životnih i, naravno, književnih predstavljaju samo djelić predivne večeri koju je organizovalo Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“.

U tekstu, ili preciznije rečeno, u dijelovima koji slijede pokušaću da vam prenesem dio razgovora sa Vladimirom i predstavim samo neke od mnogobrojnih tema kojih smo se dotakli, stoga ne zamjerite što ovo neće imati složenu i pretjerano logičnu strukturu. Sjećanje je varljivo i neću se oslanjati na njega nego samo na pitanja kojima sam bila vođena i odgovore koje su zabilježili novinari. Naravno, ni ovog puta neću se ustručavati da sa vama podijelim svoje lične impresije o autoru i njegovom stvaralaštvu.

***

“Zabluda Svetog Sebastijana” je priča o turobnoj sudbini dječaka i njegovog odrastanja tokom ratnih trauma i raspada porodice, izbjeglištva, osjećaja nepripadanja novoj sredini, života u siromaštvu i klasnoj potčinjenosti, socijalnoj bezizglednosti, ali i priča o učenju maternjeg jezika u takvim okolnostima. Istovremeno, provlače se i druge važne teme kakva je i pitanje žrtve koja se negdje uvijek smatra moralno superiornom, teme lažnog milosrđa i pravdoljublja zarad sopstvenih interesa. Kao rimski vojnik, Sveti Sebastijan je progonio hrišćane, međutim kako je u srcu i sam njegovao vjeru u hrišćanstvo, on bi ih, zapravo, kad god su mu to prilike dozvoljavale, spašavao. U suprotnom bi ih podsticao na žrtvu zarad sopstvenih ideala. Vladimira smo pitali ko je ovdje sve u zabludi: sam Sveti Sebastijan, hrišćani koje spašava, njegove kolege dželati i o kakvim tačno zabludama je riječ?

Sveti Sebastijan je s jedne strane pošteđivao Hrišćane gde su okolnosti to dopuštale, a tamo gde to nisu dopuštale on je te koji su se kolebali, da li nešto da žrtvuju ili ne – ohrabrivao na žrtvu. Tako bi verovatno radio jedan pravi istinski progonitelj, jer kada neko počne da se koleba, on kaže – ‘ne, ne, nemoj da se kolebaš, baš je poenta da stradaš’.

Ta njegova dvostruka uloga bila mi je veoma zanimljiva, jer smo svi mi često u situaciji da neke naše realne prakse, koje imamo svakodnevno, ne koincidiraju sa našim uverenjima… Vrlo često imamo jedno ubeđenje o sebi, po pitanju nekih krupnih etičkih kategorija, da smo dobri, iskreni, pravdoljubivi itd, a u realnosti se događaju nepravde, laži, zabune, obmane. Ipak, ne možeš da kažeš da bilo ko od tih ljudi, koji su upleteni u tu priču, za sebe veruje da je obmanjivač, da je zao…

I onda, na tragu teze Simona Vejla da je ‘zlo senka dobra’, palo mi je na pamet kako u stvari svi mislimo o sebi i imamo predubeđenje da smo dobri, iskreni, pravdoljubivi i pošteni. U realnosti se dešavaju ratovi i ko zna kakvi problemi, ali ako se malo o tome promisli ispostavi se da su na svim stranama ljudi ubeđeni da rade dobro.

_MGL1551

***

Jedna od ideja u romanu je i ona da je put do pakla popločan dobrim namjerama koja podstiče na razmišljanje o dobročinstvu. Kod nas je negdje postalo pomodarstvo da se svi predstavljaju kao žrtve: majke su žrtve porodice, radnici su žrtve poslodavaca, građani su žrtve države/sistema. Zašto se svima lakše poistovjetiti sa žrtvom? I zašto se često plemenita djela i mučeništvo koriste kao opravdanje za osvetu u slučaju pretrpljene nepravde? Koliko te i takve žrtve pokušavaju umiriti savjest zbog sopstvenog nedjelovanja, a koliko je iko danas spreman biti žrtva zarad sopstvenih ideala, naravno ako izuzmemo fundamentaliste, pa makar i samo u nekom umjetničkom smislu, bez zloupotrebe drugih ili izabrane pozicije?

To ne znači da ne postoje objektivne žrtve, uvek, nažalost one postoje. Ali ono što je važno jeste da žrtve gotovo nikada nemaju glas da artikulišu svoju poziciju žrtve. Žrtve ćute, ne zato što nemaju šta da kažu, već nemaju načina, nemaju reči kojima bi progovorile. U dominatnom diskursu već su napravljeni određeni označljivi pojmovi kako je moguće i o kakvim žrtvama pričati.

Realne žrtve, naravno i dan danas postoje, ali ne postoji artikulisani diskurs, artikulisana ideja i pojmovni aparat kojima bi te žrtve propričale o sebi kao o žrtvama. A, vrlo često, ako si žrtva gotovo i nemaš vremena da o svojoj poziciji žrtve pričaš. Na neki način, ili nađeš načina da opstaneš, izađeš odatle i onda tek eventualno možeš sebe da se setiš kao žrtve.

Ali i to sećanje na sebe kao žrtve je jedna od tema romana, tj. kritika te vrste samosažaljevanja, samodoživljaja sebe kao žrtve, jer kada pričamo o sebi da smo žrtve vrlo često imamo neku vrstu interesa, ne u ekonomskom, već i u bilo kom drugom smislu… Često kada želimo da opravdamo svoj naum sebi kažemo – ‘da, to je zato što je meni neko tada uradio to, pa ja mogu danas da radim ovo’. I to je jedan od najtrivijalnijih mehanizama, unutrašnjih objašnjenja i razloga koje sebi dajemo, iz kojih proističu postupci čije konsekvence se kasnije ispostavljaju kao sigurno ne dobre.

***

Česta simbolika ovog romana, ali i nekih ranijih Tabaševićevih djela je simbolika ježa. Jedna se odnosi na to da je izmučeno i strijelama probijeno tijelo Svetog Sebastijana ličilo upravo na ježevo jer mu je iz leđa štrčalo neprebojivo mnogo strijela, nalik ježurkinim bodljama. Tu je i Vladimirova interpretacija izbora naslovne slike romana. On, naime, kaže da ako dugo i netremice gledamo u ježa na prvoj strani, vidjećemo da on narasta što je odlična uvertira za tekst koji slijedi. Sama posveta romana glasi “Nama, koji smo učili maternji jezik za vreme rata, često bez matere, ježili se“. Vladimir nas je podsjetio i na emotivnu uspomenu na Ćopićevu Ježevu kućicu, ali i na nimalo prijatnu sliku pregaženog ježa koju opisuje u romanu. Međutim, nije nam odao tajnu i objasnio šta sve znači „Jež sam iako tečem“.

***

Ćutanje tih dana upada u usta ljudima, a deca koja uče jezik za vreme rata moraju da nauče i to kako se ćuti i kad se ćuti, kako se priča i kad se priča.
Ljudi oko nas – ovi koji odustaju od jezika, odrasli, ćute jer negde se sprema zlo, šminka se, namešta, trti pred ogledalom, i ćutanjem računaju da ćemo se sakriti – ti ljudi ćute, a deca, sama onda, zapričana, uče taj jezik, ali tako što se, pre svega, uče ćutanju.
U ratu, odrasli, ujezičeni ljudi, uveliko ujezičeni, zagledani su samo, nemilice ćute, pa deca, tako, nauče neki svoj jezik, i značenje tišine.

Navedeni citat predstavlja samo jedan u nizu momenata inicijacije u jezik (i ježenje) u uslovima kada se jezik usvaja u djetinjstvu obilježenom ratom. Svi koji komuniciraju znaju da tišina nije odsustvo komunikacije. Pravo je pitanje možemo li danas govoriti i o nekim zajedničkim karakteristikama komunikacije tih generacija koje su, kako se često kaže, prerano sazrele i naučile ne samo kad treba ćutati, nego i šta znači tišina. Bilo bi zanimljivo sprovesti istraživanje da li im je jezik (s)vezan u čvor i da li su u stalnoj jezičkoj oskudici ili su otišli u drugu krajnost, prekomjerno ga konzumirajući kao hranu u stalnom strahu da će ostati bez nje.

_MGL1525

***

Kritika kaže da „Zabluda svetog Sebastijana“, nije samo roman o ratu, nego i o jeziku. Vladimir Tabašević pisanjem preispituje konvencije u književnosti i jeziku, svaka njegova rečenica je svojevrstan rebus, on stvara neki novi jezik koji čitaoci tek trebaju prevesti. U obrazloženju žirija se kaže da se on u ovom romanu potpuno predaje kontrolisanom jezičkom delirijumu. Tabašević menja perspektive i tehnike, da bi jezičke krhotine iz prvog dela teksta u drugom prikupio u slagalicu, priču koja će nam, na kraju, umesto izlaza ponuditi novi jezički i egzistencijalni lavirint. Stefan Tanasijević, još, kaže da je jezik u njegovim romanima mnogo više od pukog baratanja riječima. Jezički činovi imaju svoje učinke i nije slučajno da se jezik uči u kući zvanoj Ludvig – omaž Vitgenštajnu, prostoru tišine, bez smisla. Zato je ovaj roman posvećen i onima koji se jezikom bave.

***

Međutim, postoji i nešto više od samog jezika, ono nešto izvan jezika, ono što je jezikom neuhvatljivo. Jer postoje reči, misli o rečima i reči srca koje je nemoguće misliti i izreći drugačije osim životom. Koliko danas živimo?

Postoji jedan zanimljiv koncept koji se zove ‘FOMO’, a to je strah od toga da se nešto propušta, tj. da sve prolazi mimo nas. Danas živimo život, s obzirom na prisilu informatičke epohe i društvenih mreža, koji nas prisiljava da sve vreme budemo na bezbroj važnih mesta. Da, na primer, odemo na skijanje, da se tu slikamo, a vrlo često je to i glavni motiv. I onda živimo u tom svetu samoreprezentacije sebe i svog života koji nam se nameće da živimo.

I to je taj koncept ‘FOMO’, znači strah da se stalno nešto propušta. Celo vreme čovek ima osećaj zebnje da nije na pravom mestu. U bitnoj meri to je postignuto upravo fenomenom društvenih mreža kao takvih, na neki način smo svoje živote saobrazili diktatu tih medija, koji mi i ne prepoznajemo kao diktat. A to je jedna vrsta prisile da se živi na taj način.

***

Tabaševićev književni izraz je vrlo raskošan, neki kažu neobuzdan i razigran, književna kritičarka Vladislava Gordić Petković kaže da je on pisac koji naizgled obične pojave oko sebe imenuje na neobičan način, da iz poezije izvlači mnogo energije i smješta ju u prozu, da je jedna od važnijih distinktivnih odlika njegove proze ona lijepa hermetičnost koja poziva na otkrivanje, da svojim poetskim jezikom isporučuje metafore u malim paketićima i da komunicira kroz obilje riječi i slika,.. Iako pisci baš i ne vole da govore o tehnici pisanja, s obzirom na Tabaševićevu očiglednu preokupiranost samim jezikom, nisam mogla odoljeti da ga ne pitam koliko radi na brušenju i brzini rečenice svjesno se trudeći da bude prepoznatljiv, a koliko tu fluidnost postiže prepuštajući se toku misli. Vladimir nije baš pristalica riječi brušenje, ali je bio iskren i otkrio nam da, ipak, razmišlja, radi na tekstu, bira riječi, nije da nema i onih koje prosto same naviru i „izlaze iz glave“ u šta smo se, uostalom, mogli i uvjeriti tokom razgovora. Vladimir prosto fascinira svojim retoričkim sposobnostima.

_MGL1560

Tabašević ovo piše za svoju dušu udovoljavajući nekim svojim simboličkim potrebama, ispituje sopstveno shvatanje jezika, poigrava se, eksperimentiše,.. Dakle, roman je prilično zahtjevan za iščitavanje i razumijevanje obrađenih motiva, a već sam rekla i da je njegov stil potpuno drugačiji, krajnje autentičan i upečatljiv. Tabašević posjeduje osebujen jezički korpus i nevjerovatan talenat služenja jezikom, a njegovo stvaranje je daleko više od nizanja slika i žongliranja riječima. Svaka riječ u njegovom tekstu ima tačno, pažljivo, unaprijed osmišljeno i mjesto i značenje. Pojedine metafore su izvanredne, češće začuđujuće, ali sve su zadivljujuće. Zanimljivo je kako njegov mozak razmišlja, opaža i, konačno, imenuje i opisuje pojave oko nas.

Dakle, ukoliko je to ikako moguće, pokušajte da zaboravite na podrazumijevane i očekivane čitalačke okvire i navike i nemojte da se obeshrabrite ako ne možete, ma koliko revnosno i pažljivo čitali, doprijeti do potpunog smisaonog i semantičkog bogatstva teksta. Vladimir se ne dodvorava čitaocima, ne olakšava im, nije pretjerano ni razmišljao o recepciji, pogotovo ne u onom komercijalnom smislu, ali ne smatra čitaoce razmaženim niti površnim niti na bilo koji način podcijenjuje publiku. Štaviše, on kaže da se pokazalo da ne postoji prosečan čitalac, onaj neki famozni, umišljeni čitalački kapacitet koji nam sve vreme negde tu u vazduhu lebdi kao da postoje neki nesposobni ljudi da razumeju književnost, da se književnošću bave, da se interesuju za književnost. Ova vrsta priznanja učinila je knjigu dostojnom za najrazličitiji broj ljudi i mene to raduje. Dakle, ne moramo biti jezički (da ne kažem obrazovani) obdareni poput Tabaševića da bismo osjetili njegovo specifično iskustvo i kvalitet doživljaja svijeta i da bismo se s njim poistovjetili. Iako će, pogotovo nakon prvog čitanja, mnogo toga i dalje ostati nejasno, sasvim sam sigurna da ćete knjigu poželjeti da pročitate još jednom. Ja jesam, i to odmah (mislim poželjela da je pročitam drugi put). A poželjela sam da pročitam i prethodna Vladimirova prozna djela.

Pazite sad, da budem potpuno iskrena. Da ovu knjigu nisam „morala“ pročitati, vjerovatno bih odustala nakon četrdesetak stranica. O, kako mi je drago što nisam! Ne sudite o knjizi na osnovu korica, na osnovu slike koju mediji stvaraju o samom piscu, na osnovu vaše dosadašnje čitalačke prakse, na osnovu prvih stranica i površnog čitanja,.. Ovo je knjiga od koje vam prokuha mozak poput motora automobila čije kapacitete dovedete do krajnjih granica.

***

Vladimira Tabaševića javnost često etiketira kao najzapaženijeg mladog autora u postjugoslovenskim okvirima, jednog od najintrigantnijih mladih književnika današnjice, nekonvencionalnog ne samo zbog njegove književnosti već i ponašanja. Zahvaljujući nekim njegovim stavovima, nadalje, često se percipira kao svojevrsni enfant terrible srpske književnosti i kulturne scene. Mi nismo pristalice kategorizacija, ali ono što je sigurno, a što je na kraju poentirao jedan od posjetilaca promocije lijepo zaokruživši ovo nadasve inspirativno književno druženje jeste da će Tabaševićeva književnost ostati, tj. da će proći test vremena.

I što reče direktorica Imperativa, Vladimir Tabašević je imperativ!

_MGL1563

***

Vladimir Tabašević rođen je 1986. godine u Mostaru pod punim imenom Bošnjak-Tabašević Vladimir. Studirao je filozofiju na beogradskom Univerzitetu. Književnu karijeru počeo je kao pjesnik objavivši zbirke poezije Koagulum, Tragus, Kundak i Hrvatski kundak. Zastupljen je u pregledima i izborima savremene poezije: Prostori i figure (Službeni glasnik), Restart (Dom kulture studentski grad), Troje (Samizdat, B92).

Njegov prvi roman “Tiho teče Misisipi” osim što se našao u užem izboru za Ninovu nagradu osvojio je regionalnu nagradu “Mirko Kovač” za najbolju knjigu mladog autora. Njegov drugi roman “Pa kao” 2016. godine našao se u najužem izboru za Ninovu nagradu. I, napokon, neki bi rekli treća sreća, Tabaševićevo treće prozno djelo “Zabluda Svetog Sebastijana” ovjenčano je upravo, već spomenutom Ninovom nagradom. Vladimir Tabašević je, takođe, dobitnik regionalne nagrade za priču “Rat” u okviru festivala Biber. Svojevremeno je bio član pjesničke grupe Cache. Osnivač je i jedan od urednika internet časopisa Prezupč koji se bavio pitanjima klasnih odnosa u društvu. Živi u Beogradu.

***

Hvala vrijednom novinaru portala Mondo, Siniši Staniću što redovno isprati naše promocije i uvijek napiše jedan temeljan i kvalitetan izvještaj bez kojeg ni ja ne bih mogla ovako sadržajno ispisati svoj tekst. Njegov tekst možete pročitati ovdje, a onaj Glasa Srpske, novinarke Milanke Mitrić na ovom linku. Tu su i intervjui koje je Vladimir dao uoči promocije za Glas i Nezavisne novine čiji izvještaj iz ugla sjajnog Milana Rakulja s nestrpljenjem očekujemo.

Razmnožavanje domaćih životinja

Naslovna fotografija: Borislav Brezo

„Razmnožavanje domaćih životinja“ je zbirka poezije naše najnagrađivanije književnice Tanje Stupar Trifunović, a njena promocija je održana prošli mjesec u organizaciji Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“ iz Banjaluke. Za one koji ne znaju, ukazano mi je povjerenje da vodim promociju ove snažne zbirke nagrađene prestižnom književnom nagradom „Milica Stojadinović Srpkinja“ koju dodjeljuje Zavod za kulturu Vojvodine i to za najbolju zbirku poezije napisanu na srpskom jeziku od strane ženskog autora.

Kristina Ljevak, urednica najveće izdavačke kuće u BiH, „Buybook“, u čijem izdanju se i pojavila ova zbirka poezije, rekla je da se radi o vrhunskoj poeziji koja i dok opominje pruža onaj nezaboravni užitak čitanja. Urednik i recenzent zbirke, pisac Faruk Šehić naglasio je da je ovom zbirkom Tanja ponovo dokazala svoju pjesničku autentičnost u BiH i da njena poezija utjelovljuje onu Kafkinu rečenicu po kojoj je književnost sjekira koja treba da razbije led na jezeru koje se nalazi u čitaocima. Doc. dr Igor Simanović, profesor opšte i komparativne književnosti Filološkog fakulteta u Banjaluci, koji Tanjin rad i sveukupno stvaralaštvo intenzivno prati i analizira još od njihovih zajedničkih studentskih dana odgovorno tvrdi da je ovo Tanjina najbolja knjiga dosad.

To su samo kratki utisci zvanično kompetentnih ljudi. Što se mene tiče, ja sam se sa Tanjinom poezijom malo bolje upoznala tek prošle godine na manifestaciji „Po(v)ezivanje“ koja se održava povodom Svjetskog dana poezije u organizaciji NUB RS gdje je Tanja i zaposlena. Tad me je potpuno raspametila i oduševila kako samim stihovima tako i sopstvenom interpretacijom! Zatim sam je nastavila pratiti kad god je nastupala, posebno snažna je bila tokom ovogodišnjeg Festivala književnosti „Imperativ“ zajedno sa Markom Tomašem. Napravili su, zaista, neponovljivo pjesničko veče.

47580932_2288769418070425_8155208808436596736_n
Foto: Lični album

Inače, Tanja je uoči promocije dala mnogo intervjua i potražite ih jer sam sigurna da ćete uživati u njenim preciznim, direktnim i britkim mislima. Što se tiče njenih stihova, oni stvarno režu, i to uzduž. Njena percepcija je duboka, pjesnički jezik raskošan, njeni motivi su aktuelni i potresni, a što se tiče emocija koje u vama izaziva Tanjino slojevito promišljanje o stvarnosti, iznenadiće vas njihov raspon. Već sam rekla, ali ću opet naglasiti da je njena interpretacija sopstvenih stihova zadivljujuća! Čitajući/slušajući njenu poeziju naježite se od glave do pete i jasno je da se radi o jednom nevjerovatnom i nesvakidašnjem talentu. Inače, moram reći da sam upravo zahvaljujući Tanji obnovila svoje interesovanje za poeziju i nadam se da mi neće zamjeriti na poređenju, ali ona je za mene ženski Matija Bećković! A poredim ih samo prema sljedećem, za one koji ne znaju, Matija je za mene Bog, otac! Jedan, jedini, neprevaziđeni. Najveći (živući) (srpski) pjesnik svih vremena!

Moram dodati da odavno nisam bila u društvu ovako sjajnih i elokventnih sagovornika, duhovitih, vedrih i pozitivnih koji su stvorili jednu vrlo opuštenu i prijatnu atmosferu u kojoj je mnogobrojna publika, sasvim sam sigurna, uživala. Presrećna sam što sam imala čast da učestvujem u ovom izuzetnom događaju i ponosna na tim Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“ koji predstavlja najznačajnije savremene autore iz regiona.

Za sam kraj, postaviću vam linkove na odabrane priče o promociji i razgovore s Tanjom i podijeliti meni najdražu pjesmu iz zbirke. Buka intervju nalazi se ovdje, Nezavisne novine i Glas Srpske takođe su pisali o promociji, gostovanje u emisiji „Kafa u 5“ pogledajte na sljedećem linku, a najavu promocije i zapažanja urednika zbirke ako želite.

 

Novi svijet

 

Više ne postoji rađanje i ne postoje djeca

iz utrnulih vagina bezbolno izvlače sjedoglave starce

smežurane starice

svi čim se rode znaju za vibratore kondome botoks

štetnost UV zraka plastične operacije

kako se zadovoljiti zaštititi uljepšati postati neko drugi

preoblikovati se

djeca su mudra a roditelji su budalasti

djeca poznaju svijet kao vlastiti džep

surfaju internetom znaju za okretanje oko sunca

i neizvjesni položaj planete

znaju za silu zemljine teže i sklonost ka padu

znaju za groblja smrt kraj i kud je otišao djed

ali to ne uzimaju zdravo za gotovo

jer su uronjeni u vječno sada

i kao od šale mogu da budu i Buda i Hrist i đavo

uopšte ne hajući za brzom promjenom kostima

čim su stigli u mozak im je ugrađen mali čip

sa gomilom bespotrebnih informacija i glad

da pojedu još

sa majonezom kečapom i prženim krompirićima

još znanja o ispraznom o predivnom o punom taštine

o jedinom mogućem svijetu u ovoj glavi u ovim kostima

u ovoj ogromnoj čežnji u ovim utrkama kratkog daha

i velikih očekivanja

u ovoj djeci bez djetinjstva

taj strašni svijet dozrijeva

i niko ne zna šta će biti kada prezrelo voće

sa njihovih umornih glava počne da otpada