Barem nije hodao do kraja

Naslovna fotografija: Runnersworld.com

Ovo je zbirka svojevrsnih zapisa iz dnevnika i dijelova tekstova objavljenih u časopisima, a koji, kao što se već ukazuje u naslovu (O čemu govorim kada govorim o trčanju), govore o Murakamijevom dugogodišnjem, krajnje ličnom iskustvu u trčanju. Naime, u trideset i trećoj godini života, poznati pisac napušta džez bar koji je vodio i odlučuje da se oproba kao profesionalni pisac.

Kako pisanje, prema njegovom mišljenju, nije isključivo intelektualni već i zahtjevan fizički posao koji, između ostalog, podrazumijeva i sposobnost koncentracije i usamljenost, Murakami bira trčanje kao aktivnost koja će mu omogućiti ne samo kvalitetnu tjelesnu pripremu za napore pisanja nego i određenu pisalačku filozofiju (ako se može tako reći).

Autor ove biografije objašnjava da ne trči da bi duže živio ili bilo šta slično nego da dok živi bude produktivniji pisac, ali i čovjek kome starost neće bitnije poremetiti, što bi rekli ljekari, kvalitet života. Za njega trčanje takođe nije značajno kao takmičarska aktivnost (osim što je potpuno svjestan svojih mogućnosti, nema pobjedničke ambicije) već isključivo kao borba sa samim sobom i stalno ispitivanje sopstvenih granica. Iako je svoje tijelo često izlagao ogromnim pritiscima namjerno završavajući na ivici svijesti i iako bi se po okončanju trke i postignutom cilju radovao što više ne mora da trči, nikad nije pomislio da prestane. Jedna od beneficija trčanja je i to što tad često ne misli ni o čemu već uživa upravo u toj praznini misli.

Otkad je počeo, Murakami trči jedan maraton godišnje, najčešće zimi (ponekad i dva), a poslije nekoliko godina počinje praktikovati i triatlon kao dio svojih ljetnjih sadržaja.

Zanimljivo je spomenuti da je istrčao i jedan ultramaraton (100 km) kao i činjenicu da je sam samcat otišao u samu kolijevku maratona i istrčao u suprotnom smjeru (od Atine do Maratona).

Posebno je fascinantno sa koliko skromnosti piše o svemu.

Foto: Geopoetika.com

Inače, volim pisce i uopšte ljude koji pričaju o nečemu krajnje ozbiljno, bez namjere da budu duhoviti, a zapravo izazovu u vama salve smijeha. Taman i po cijenu kad su oni zaista i ozbiljni i ne razumiju čemu se vi smijete. U jednom trenutku sam se doslovno zacrvenila pred knjigom jer mi se učinilo da sam vidjela Murakamija kako me gleda, nakon pretrčanih 35 kilometara, gotovo iznemogao. Postidila sam se, ali mi je svejedno u nekim dijelovima bio vrlo smiješan.

Kao neko ko se godinama na neki način bavio sportom i bio (radno i intelektualno) najefikasniji upravo u vrijeme pune fizičke snage, mogu samo da se divim ljudima koji su ovoliko samodisciplinovani i istrajni. Isto tako, kao neko ko nikad ništa nije dobio na lijepe oči već samo mukotrpnim radom i odricanjem (podnijevši mnogo onoga što ekonomisti nazivaju oportunitetnim troškom), te kao neko ko je isto tako sklon debljanju, savršeno shvatam stalni rad ne samo na održavanju forme i mišića, već uopšte nivoa radne (profesionalne) aktivnosti. Biti dugoprugaš znači ulagati u život na duge staze. Moram izraziti i svoje oduševljenje na njegovoj hrabrosti da jednog dana, tek tako, odluči da se posveti karijeri pisca i s te strane mi je drago što mu se rizik isplatio.

Mogla sam umjesto svega što sam napisala jednostavno staviti da ova knjiga, odnosno Murakamijev život, potvrđuje dvije velike istine, a to su da sreća prati hrabre i u zdravom tijelu zdrav duh. Ipak, zamjeram mu jednu stvar, ali to ću zadržati za sebe i negdje mi je žao što razmišlja o tome da li je sve ovo što radi (trčanje) besmisleno. Osim što želi svaku trku da istrči do kraja, drugi, ništa manje važan cilj (ali i izazov) mu je da ne hoda tokom trke. Volio bi da njegov epitaf glasi „… barem nije hodao do kraja.“