Naslovna fotografija: Youtube.com
Istinskim zaljubljenicima u pisanu riječ izbor između ove dvije umjetnosti rijetko kad predstavlja dilemu. Opšte je poznato, dakle, da film nikad ne može u potpunosti prenijeti i dočarati sav intenzitet emocija, slojevitost značenja i dubinu misli koje može iznjedriti bogatstvo jezika velikih stvaraoca. Međutim, postoje solidne, pa čak i vrlo uspješne ekranizacije književnih djela visoke umjetničke vrijednosti, pa i pojedinih svjetskih klasika. Ovdje ćemo dati pregled odabranih poznatih djela provjerenog kvaliteta čija adaptacija ne zaostaje previše za originalom. Naravno da ih ima još, ali niti sam pogledala toliko filmova, niti sam, na moju veću žalost, stigla pročitati toliko knjiga da bih ih mogla uporediti.
Ponos i predrasude
Mislim da nema potrebe posebno predstavljati neodoljivi roman Džejn Ostin, jer vjerujem da ste ga, svi vi koji čitate ovaj tekst, pročitali. Meni lično najbolja ekranizacija jednog od najljepših ljubavnih romana svih vremena je ona iz 1995. godine koju potpisuje BBC. Kolin Firt ili Fert kao gospodin Darsi je neprevaziđen, baš kao i gospođa Benet koju nam je tako vjerno dočarala glumica Alison Štidman.
Orkanski visovi
Pogledala sam više adaptacija jedne od najvećih ljubavnih priča ikad napisanih, ali ubjedljivo najbolja je ona iz 2009. godine sa Tomom Hardijem kao Hitklifom. Inače, Šarlot Rajli koja glumi svojeglavu Ketrin je Hardijeva supruga u stvarnom životu što je, svakako, doprinijelo nesvakidašnjoj hemiji na filmskom ekranu koja je prosto prštala na sve strane i time dosta vjerno dočarala svu dubinu i intenzitet neraskidive povezanosti dvije strastvene i nemilosrdne duše koje je stvorila Emili Bronte u svom jedinom romanu, remek-djelu engleske književnosti.
Daleko od razuzdane gomile
Koliko je Tomas Hardi izuzetan pisac, zna svako ko ga je čitao. Opravdano je nazivan najvećim engleskim književnikom viktorijanskog doba. Uživala sam čitajući ovaj čuveni, maestralni ljubavni klasik. Potpuno sam očarana stilom pisanja, dubinom i oštrinom zapažanja i razmišljanja, vokabularom, poređenjima, poznavanjem ljudske psihe, filozofskim momentima i lakoćom opisivanja i poigravanja (sa) riječima, sintagmama, sintaksom,.. Dati glavnoj junakinji ime Vitsaveja (Everdin) govori mnogo o mnogo čemu. Inače, predivnu ekranizaciju ovog nadasve zanimljivog i uzbudljivog djela sam pogledala i prije i poslije uživanja u ovom remek-djelu. Zavidim svima koji tek treba da ga otkriju.
Ostaci dana
Iako pomalo dosadnjikav, specifična ironija koja odlično dočarava onu nespretnu komičnost poslu predanih i poslodavcu lojalnih batlera i dirljivi, uvijek pouzdan britanski humor jedan je od razloga zbog kojih ovaj roman bez posebne radnje ne ostavljate tako lako. Nostalgično sjećanje na prošlost i nekadašnje vrijednosti, odlični dijalozi puni aluzija na ljubav koja se nikad nije ostvarila, ali i neuviđanje protraćenosti života potpuno posvećenog kvalitetnoj i dostojanstvenoj službi drugima koja briše bogatstvo ličnosti i identiteta odlične su preporuke za čitanje ovog neosporno značajnog djela.
Mislim da je i sam prošlogodišnji laureat Nobelove nagrade za književnost, Kazuo Išiguro prezadovoljan filmskom verzijom ovog svog djela. Neponovljivi Entoni Hopkins i Ema Tompson su savršeno dočarali atmosferu ovog romana i unijeli dušu u profesionalne, a višeznačne dijaloge koje su vodili.
Sluškinjina priča
Da me je sama knjiga raspametila, i nije. Daleko od toga da tema, iako distopijska, nije aktuelna na više nivoa i Atvud stvarno odlično piše, ali ono što je meni na neki način „omanulo“ je sam ton kojim nam sluškinja pripovijeda svoju i sudbinu drugih žena. Ona o svemu priča nekako hladno, činjenično, trezveno, kao da sve prihvata sasvim normalno i kao da se prosto pomirila sa svim što im se dešava. Taj nedostatak strasti i emocije i borbe, pa i hrabrosti da se otvoreno suprotstavi me je pomalo iritirao, ali češće sam ostajala ravnodušna.
Shvatam da je glavni razlog moje neoduševljenosti čista refleksija, odnosno spoznaja da smo i mi kao društvo poprilično zamrli. Drugim riječima, i nas već godinama postepeno kuhaju, na laganoj vatri, kao žabe, sve do trenutka kada ćemo se prestati pitati kako smo prije stigli do tačke s koje nam neće biti povratka. I mi se ponašamo kao nezainteresovani posmatrači onog što bi trebao biti naš život, plašimo se preuzeti odgovornost i ostajemo nijemi i bespomoćni zatočenici ovog usuda nam od kvazi države. Ne opirući se partokratiji nekompetentnih mi prećutno podržavamo izopačen sistem vrijednosti zbog čega je na nama ne samo ogroman teret posljedica koje snosimo nego i krivica za „budućnost“ koju gradimo našoj djeci. Ne protiveći se sistematskom ispiranju mozgova i nismo zaslužili bolje.
Bez obzira na određene propuste zbog kojih me očigledna okrutnost nije pogodila kao što bi trebalo, ovo je, posebno danas, obavezna lektira. I sad ono što sam mislila da nikad neću reći. Serija je kudikamo kvalitetnija! Ona posjeduje sve ono što je u romanu izostalo: okrutnost, snagu, dubinu, emociju, brutalnost, krv,.. I Elizabet Mos! Za detaljnu analizu posjetite fantastičnu preporuku Monike Ponjavić.
Čudo i Uve
O ove dvije inspirativne i tople knjige sam već pisala ovdje. Iako nisu u pitanju nikakva vrhunska književna djela, već više lagane i vrlo iskrene, „obične“ ljudske priče pune humora, jednostavnih i značajnih životnih poruka, činjenica je da nam je nakon njihovog čitanja toplo oko srca. Šveđani su snimili podjednako kvalitetan film koji je bio nominovan za Oskara u kategoriji najboljeg stranog filma. Na stranu što je riječ o evropskoj kinematografiji, ali ako je suditi po količini prolivenih suza i decibelima smijeha, meni je film čak za nijansu bolji od originalnog „scenarija“.
Iako i sama knjiga posjeduje određenu dozu komercijalnosti, priznajem da sam pomalo strijepila prije gledanja ovog američkog filma, a najviše sam željela da ga pogledam zbog Ovena Vilsona, jednog od onih glumaca kojem poželite skloniti one šiške sa čela, a koji vam se, svejedno, zavuče pod kožu iako znate da nikad neće briljirati do te mjere da bude nominovan za Oskara, a čiju boju glasa biste mogli slušati danima. Elem, na kraju se ispostavilo da je bolji nego što sam očekivala. Plakala sam i više nego što je to bio slučaj dok sam čitala knjigu. Doduše, nije to neko mjerilo, ja sam prosto takva, jednom kad počnem plakati tokom filma, plačem sve vrijeme i još najmanje pola sata nakon što se film završi.
Kuća čudnih duša
Teško je čitati knjigu nakon odgledanog filma i to zaista predivnog filma sa sjajnom glumačkom postavom (Meril Strip, Džeremi Ajrons, Vinona Rajder, Antonio Banderas). Stil Izabele Aljende mnogo podsjeća na Markesa i njegovih 100 godina samoće. Ipak, nešto mi je tu nedostajalo, mada ni sama ne znam šta. Ne mogu reći da me je fascinirala. S druge strane, film me je potpuno očarao. I to se dešava.
Noćni voz za Lisabon
Još jedna sjajna uloga Džeremija Ajronsa kao švajcarskog profesora klasičnih jezika na životnoj prekretnici. Ova knjiga obiluje filozofskim premišljanjima o smislu života, etičkim dilemama, strahu od smrti, suzbijanju emocija, nesanici, životnim odlukama i slično i to na preko 600 stranica. Iako i misteriozna i nesumnjivo vrlo jezgrovita, na momente mi je bila naporna. Film je, s druge strane, sažeo najvažnije i prijatno me iznenadio.
Sati
Sati Majkla Kaningema mi se već dugo nalaze na listi za čitanje, ali uporno ih odgađam. Inače, roman je nagrađen Pulicerom koji me dosad nikad nije iznevjerio. Svejedno, pomalo strijepim da ne bi ispunio moja očekivanja. Film je, s druge strane, savršen omaž Virdžiniji Vulf, njenom stvaralaštvu, životu i tragičnoj sudbini. Među briljantnom postavom prednjači Nikol Kidman koja je za ovu ulogu dobila svoj prvi Oskar za najbolju glavnu glumicu. Treba li napomenuti da film nije snimljen po romanu Gospođa Dalovej kako to mnogi misle? Ovo mi je jedan od omiljenih filmova, a pogledala sam ga toliko puta da zaboravim da knjigu nikad nisam ni uzela u ruke.
Magbet
Dramski tekst, pogotovo onaj s početka 17. vijeka, je jako teško prilagoditi savremenom dobu i za izvođenje na pozornici, a o filmu da ne pričamo. Svejedno, Magbetu iz 2015. godine sam se posebno radovala. Jedna od četiri velike Šekspirove tragedije i četiri vijeka kasnije plijeni svojom veličanstvenošću! Odlična adaptacija (posebno teksta i njegove poetske snage, što će, s druge strane, nekima koji očekuju savremeni engleski biti glavni prigovor i potencijalna smetnja potpunom razumijevanju, pa samim tim i uživanju u filmu).
Magbet je neustrašivi tragični junak vođen strašću vlastoljublja. Po počinjenom zločinu gledamo njegov sunovrat u duhovnu pustoš. Posebno mi se sviđaju slow motion efekti, atmosfera tame koja simbolizuje zločinačke porive i svemu daje potresan ton, odlična gluma koja savršeno dočarava prelazak u ludilo. Zlo koje čovjek čini drugom čini sebi.
Crveni šator
Po istoimenom bestseleru Anite Dajamant snimljena je mini serija (u dva dijela). Riječ je o snažnoj i potresnoj priči o životu Dine, Jakovljeve kćerke i Josipove sestre. Obavezno žensko štivo pretočeno u dirljivu istorijsku dramu na velikom platnu održaće pažnju i muške populacije (kao žanr se navodi i avantura) što, vjerovatno, nikad ne bi bio slučaj sa romanom.
Što je muškarac bez brkova
Nisam neki ljubitelj domaćih filmova, ali Antu Tomića naprosto obožavam. Ta njegova satira, pa ono blago ismijavanje puno ljubavi, zatim savršeno poznavanje dalmatinskog mentaliteta, zanimljiv spektar simpatičnih likova i konačno zdrav humor i stalan i glasan smijeh koji izaziva. Sigurna sam da ćete podjednako uživati i u ovoj presmiješnoj knjizi i u isto tako zabavnom filmu.
Smanjite očekivanja, manje ćete se razočarati
Ipak, češća je situacija da se nakon pročitanog djela potpuno razočaramo njegovom filmskom adaptacijom, do te mjere da se pokajemo što smo ga uopšte i pogledali, kad smo, jelte, već unaprijed znali šta će se desiti. Neki od takvih filmova su (svi njihovi pokušaji): Grof Monte Kristo, Slika Dorijana Greja, Ne daj mi nikada da odem,..
Međutim, kad prihvatimo da su knjiga i film dva potpuno različita medija, odnosno vrste umjetnosti, shvatimo da možemo podjednako uživati u obje. Štaviše, nakon izvjesnog vremena kada neku ekranizovanu knjigu odlučimo prvo pročitati, shvatimo da čak i to može biti loša ideja. Najmanje zbog toga što ćemo likove zamišljati poput glumaca koji su ih igrali. Naprotiv, danas svako objavljuje romane, dovoljno je da upotrebljava riječi poput sandalovina i eukaliptus i izdavači se otimaju za njega, a poslije nam takve papazjanije prodaju kao provjerenu vrijednost?!
To mi se, recimo, desilo sa knjigom Svjetlo između okeana. Pogledala sam trejler za film i priča me vrlo zaintrigirala, te sam prvo odlučila pročitati knjigu. Mučila sam se i mučila i na kraju toliko razočarala da više nisam imala želju da pogledam film. Ipak, jesam, mnogo kasnije, i ispostavilo se da je i reditelju nedostajalo kreativnosti ili je svjesno sebi ograničio slobodu da bilo šta mijenja. I danas se pitam kako bi ovu tematiku obradili Šekspir, Dostojevski ili Hemingvej.
Slično je bilo sa knjigom Pustinjski cvijet čija filmska verzija me je baš potresla. Međutim, kad sam godinama nakon filma uzela knjigu, prosto nisam mogla čitati toliko vulgarnosti i odustala sam bukvalno i prije nego što sam počela. To, naravno, nije razlog da ne pogledate ovu njemačku biografsku dramu koja prati priču o obrezivanju žena koja privlači pažnju javnosti zahvaljujući modelu porijeklom iz Somalije. Nimalo naivna i vrlo značajna priča vrijedna svačijeg vremena.
Nadalje, sve više je i slučajeva da neki naslov postane popularan tek nakon što se po njemu snimi uspješan, komercijalan film. Prevodi takvih knjiga kod nas, po običaju, dođu vrlo kasno, nekad i godinu dana nakon prikazivanja filma. Konkretno, sjećam se da sam čekala Džeka Ričera, Marsovca, Lava, Dok nisam srela tebe, Krive su zvijezde, Olive Kiteridž,.. Obično se ispostavi da ih nije vrijedilo čekati. Neke nismo ni dočekali.
U suštini, uvijek se obradujem kad me neki film podstakne da pročitam knjigu. Jedan od posljednjih tog tipa je distopijski serijal Igre gladi. Trenutno dajem vremenu vremena. Da malo zaboravim o čemu se radi. S druge strane, znam da će me sada svi Tolkinovi obožavaoci otpisati, nikad nisam poželjela da pročitam serijal o Gospodaru prstenova, a filmove bih mogla stalno gledati.
Isto tako, danas kada sve više govorimo o žanrovskoj literaturi, postoje neki žanrovi koje volim isključivo kao filmove. Na primjer, u dobrom psihološkom trileru, naučnoj i epskoj fantastici ću više uživati gledajući ih na ekranu. I dok mi je Igra prijestolja, recimo, podjednako dobra u obje varijante, odlične Lovce na glave i Muškarce koji mrze žene jednostavno nemam želju da pročitam iako mi je ovaj prvi snimljen po romanu Jua Nesbea pravo otkriće, tako osvježavajuć, nevjerovatno brzog tempa, pun neočekivanih obrta, very stylish, ma izvanredan! Ni ovaj Finčerov snimljen po romanu švedskog pisca Stiga Lašona ničim ne zaostaje u kvalitetu. Ovdje moram navesti jednu anegdotu našeg prijatelja koji jednom reče: „Šta? Starac i more? Ma, što da čitam knjigu kad će uskoro biti snimljen film!“
Neke knjige, pogotovo one upitnog kvaliteta i niske književne vrijednosti mogu poslužiti samo kao dobra podloga odličnom reditelju. Na kraju krajeva, malo ko od nas, nakon odgledanog filma, poželi pročitati i knjigu na kojoj je baziran, a realno, život je prekratak da bismo pročitali sve knjige ovog svijeta, zato sam uvijek za to da pažljivo biramo. Isto važi i za filmove, pogotove one sumnjivog porijekla.
P.S.
Još samo dva kratka podnaslova za one koji su izdržali čak dovde.
Lolita
Ovo je jedno od rijetkih remek-djela van svake kategorije. Lolita je toliko fascinantna na više nivoa da nema tog filma koji bi svu njenu slojevitost mogao i približno dočarati. Ovaj neprikosnoveni klasik i njegove filmske adaptacije ne mogu uopšte porediti, jer se ovdje ogleda sva različitost ove dvije umjetničke forme. Roman Lolita je mnogo više od svoje kontroverzne teme što je sve što film može ponuditi. I ma koliko dobre bile obje verzije, novija sa sjajnim Džeremijem Ajronsom i stara Kjubrikova koju, doduše, nisam gledala, ali vjerujem da je solidna. Lolita se mora prethodno pročitati zbog svog izuzetnog stila pisanja, igre riječima, parodija, ironije, opsežnog vokabulara, cijelog jednog bogatstva stila, neupitne umjetničke vrijednosti, ma jedne neponovljive genijalnosti! To je djelo koje vas potpuno prenerazi, prosto se zabrinete što nešto sa tom tematikom može toliko da vas oduševi. S druge strane, oni koji pogledaju prvo film, vjerovatno nikad neće poželjeti da pročitaju ovo toliko posebno i jedinstveno djelo i ostaće uskraćeni jednog neopisivog doživljaja. Nažalost, meni se slično desilo sa romanima Ljubav u doba kolere i Pokajanje koje, nakon pogledanih filmova, nemam želju da pročitam, ali mi stoje na listi i znam da ću ih kad tad uzeti.
Djeca zemlje
Nedavno smo na sastanku našeg čitalačkog kluba kratko otvorili temu knjiga koje čitamo iz čistog čitalačkog užitka. Znate ono, kao kad legnete poslijepodne da kratko dremnete i ustanete nakon 20-ak minuta odmorni kao da ste spavali danima, pri čemu ništa niste sanjali. Svježi i zadovoljni, a zapravo ne znate zbog čega. Tad su mi prvo pale na pamet knjige iz napolitanske tetralogije Elene Ferante, a sad sam se sjetila serijala Djeca zemlje. To su tako fine knjige, ali filmovi snimljeni po njima bi, sigurna sam, bili vrlo dugi, suvoparni i dosadni. Štaviše, snimljen je samo jedan i logično, odustalo se od nastavaka.
Lovac u žitu 
Mogu ti reći da nam se gotovo u svemu poklapaju mišljenja, baš mi je drago što si ostavila komentar kod mene, uopšte nisam znala za tvoj blog, ali sada mogu da te „zapratim“ što bi današnji klinci rekli. 😀
Meni je verzija sa Fajnsom dugo bila omiljena, ali mi je ova sa Hardijem osvojila srce, baš zbog te hemije, koju i ti pominješ, ali njegova gluma i glas, držanje i ta neka okrutnost, koju ima u sebi, su mi savršeni za Hitklifa, mada možda fizički ne deluje tako.
Slažem se i za Crveni šator i Magbet, divne adaptacije.
Što se tiče Sluškinjine priče, apsolutno nam je isto mišljenje u vezi knjige, priča uopšte ne ostavlja tako snažan utisak kao serija, kojom sam oduševljena.
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
I meni je drago što ćemo se pratiti. Čitala sam već neke tvoje objave, ali sam bila zauzeta pripremom sadržaja za svoj blog. 😊 Tek se počinjemo čitati.
Свиђа ми сеСвиђа ми се
Apsolutno se slažem, Lolita je neverovatna – stil hipnotiše od prve stranice ma koliko tema bila teška. Adaptacija Hardija je bila odlična, a sam roman prvi njegov koji sam pročitala.
Gledanje Čuda i Crvenog šatora mi tek predstoji, nadam se najboljem iako nisam naročit fan Robertsove i Vilsona. Ali zato se u Crvenom šatoru radujem Džori Mormontu. 🙂
Margaret Atvud me uopšte nije impresionirala romanom upravo zbog te sveprisutne pasivnosti junakinje, serija mi tek predstoji, Alijas Grejs sam odgledala neki dan i veoma mi se dopala. Kad su Džejn i Emili u pitanju draže su mi adaptacije s Mekfadijenom i Hardijem, iako mi je Firt jedan od najdražih britanaca. Sati su sjajni.
Odličan blog, naročito mi se dopao tekst o Kolfildu.
Čitamo se. 🙂
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
Hvala, hvala! Baš javi utiske kad podgledaš Crveni šator. I meni se sviđa tvoj blog. Biće još tekstova poput tog o Kolfildu, nadam se. 😊 Uvijek su najljepši ti koji se pišu srcem. Upravo gledam Razum i osećajnost iz 2008. i odlična je!!!
Свиђа ми сеСвиђа ми се
Da znaš da mi se čita Lolita zbog ove preporuke iako me ta knjiga zbog same teme užasava i mislila sam da je nikad neću uzeti u ruke. Što se tiče ostalih predloga za filmove svi su sjajni i mislim da nijedan nisam gledala osim Sata koji su mi bili jako zanimljivi , jer nisam znala apsolutno ništa o životu Virdzinije Vulf pre tog filma, ali sam čitala Gospođu Dalovej. E sad ja sam veliki Tolkinov fan, uglavnom zbog Hobita, ali moram da se kažem da je film Gospodari prstenova mnogo bolji od knjige, pa mozda i ne propuštaš toliko. Ono što se desi u pet minuta filma tj kretanje na put u knjizi je prvih 150 ili 200 strana. Nikako da krenu.
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
Lolita se stvarno mora pročitati, po mogućnosti bez predrasuda. Ali, taman i da ti ostavi mučan osjećaj u stomaku, vrijedi, sigurna sam. Fascinantno je koliko je to lijepo napisano. Voljela bih ja čitati Tolkina, ali nekako me dosad nije privlačio. Ko zna, možda ću uskoro uz djecu, kad oni počnu strastveno čitati, nadam se samo da hoće. 🙂 Hvala ti što pratiš i komentarišeš. Baš sam se obradovala moru tvojih komentara! Sad ću pokušati na sve da odgovorim!
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
Jao pa ja mislim da već imam predrasude o Loliti i ne znam kako od njih da pobegnem, jer mislim da svaka osoba ima neko mišljenje o toj knjizi bez obzira na to da li ju je pročitala ili ne. I znam da mi je mišljenje pogrešno i da ljudi koji su je zapravo pročitali kažu da je jako lepo napisana, al muči me to da će biti previše teška za čitanje. Jao baš slatko za zajedničko čitanje Tolkina. 🙂 I meni je drago da sam ponovno otktila tvoj blog. 🙂
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
Dok priznaješ da imaš predrasudu, na dobrom si putu i da je se oslobodiš. 🙂
Свиђа ми сеСвиђа ми се
Ps Meni je uvek strašno kad mi neko kaže zašto da čita kad ima film.
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
I meni je. Ovo je, doduše, bilo izrečeno od strane jednog prijatelja koji mi je vrlo drag i neponovljivo duhovit, pa mi je bilo simpatično. Doduše, znam da je u toj šali, nažalost, bilo i mnogo istine!
Свиђа ми сеСвиђа ми се
E pa to je drugačije ako se šalio , ja sam mislila na ove što ozbilno to kažu. 🙂
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person