Ljubav u doba kolere

Naslovna fotografija: Vudu. com

Uh, odakle da počnem. Prije svega da objasnim ovaj uvodni uzdah. To znači da mi je laknulo što sam je konačno završila. Baš me je smorila. Mučila me je skoro mjesec dana. Čak sam juče i pored silne želje da je što prije završim kad su djeca zaspala uzela da brišem prašinu i perem prozore. Eto koliko mi je bila zanimljiva.

Inače, moram naglasiti da sam prije nekoliko godina pogledala očaj od ekranizacije ovog djela i film mi se toliko zgadio da uopšte nisam željela da uzmem knjigu. Međutim, kako je ovo toliko draga knjiga mnogim meni dragim ljudima, ljudima koje volim, čije mišljenje mnogo cijenim i koji uostalom imaju dosta sličan senzibilitet mom, odlučila sam da joj prije ili kasnije dam šansu. Ta prilika se ukazala prije nego što sam očekivala kada ju je za narednu lektiru izabrala kolegica iz čitalačkog kluba.

E sad. Da odmah razjasnim iako to svi već znate. Markes je nevjerovatan pripovijedač. Njegov stil je zadivljujuće bogat, a misli niže s takvom lakoćom da nema tog ko mu ne bi pozavidio. Mene zaista opčinjava raskoš njegovog jezika i moć zapažanja, osjećaj za detalje, a taj magijski realizam je i mene, nekog ko smatra da je čvrsto na zemlji, potpuno omađijao. Markes je u stanju da na nepune dvije stranice ispriča događaje u životu tri osobe u periodu od dvadeset godina, a da uopšte ne osjetite nepovezanost. Sve niti plete i povezuje izuzetno vješto.

Foto: Thegazelle.org

Međutim, da li sam ja prosto u posljednje vrijeme previše rasejana ili mi knjiga nije došla u pravom trenutku, ali od mene je uglavnom zahtijevala ogromnu koncentraciju. Često bi mi misli odlutale ili prosto bih gubila pažnju, pa sam se morala vraćati da provjerim šta sam pročitala. Takođe, njegovo poimanje vremena kao višedimenzionalnog i fleksibilnog, gdje se periodi od pedeset godina često preklapaju mi je zadavalo probleme. Nije da nužno volim kad su stvari hronološki jasne, ali tokom ovakvog rasutog čitanja, često sam gubila nit, pa bih se zapitala ta otkud sad opet njegova mati, kad je po mojoj računici odavno umrla ili kako sad kaže da su njih dvoje bili ljubavnici toliko godina, a navodi neke svoje godine koje, opet kažem, po mojoj računici ne odgovaraju. Naravno, svjesna sam da je to sve zbog te neke moje odbojnosti prema glavnom liku, te nisam imala živaca da se zainatim i ponovo iščitam prethodno rečeno da bih ga eventualno uhvatila kako je i on sam sve pobrkao, jer sam sigurna da nije. Markes je stvarno virtuoz svoje vrste i za to mu skidam kapu. Ovo je, ma koliko sama radnja podsjećala na zaplet jeftine sapunice i ma koliko sam se ja nakanjivala da nastavim sa čitanjem, prava književnost i, s te strane, bilo je zadovoljstvo prepustiti joj se.

Ono što mi se posebno sviđa je humor sa kojim Markes savršeno barata. U suštini, to je uglavnom onaj jednostavni, lako razumljivi, zdravi humor, ali na pravim mjestima i doziran taman koliko treba. Zatim, roman obiluje velikim životnim istinama sročenim na tako nenametljiv i prirodan način da fascinira, a to je odlika samo istinski velikih pisaca. Na momente sam poželjela da podvlačim neke od njegovih misli, ali sam shvatila da bi ih bilo pregršt, te bih one najsvježije pročitala barem još jedanput. Ako mi se bude dalo, sutra ću pokušati da pronađem neke. Koga lažem, neće mi se dati. Takođe, zanimljivo je koliko je Markes mislio o svemu i nijedan odgovor nam nije ostao dužan. Svaki put kad bih se pitala nešto, na primjer: „Pa, o čemu je on, pobogu, razmišljao kad joj je mogao maltene istog časa nakon što je izgubila muža ponovo izjaviti ljubav?!“ Markes kasnije, kad već zaboravimo na to, odgovara da je bio svjestan neprimjerenosti trenutka i izjave i objašnjava pozadinu takve odluke. To je mnogo doprinijelo da moj sveukupni utisak o svemu, a prvenstveno glavnom junaku, na kraju bude bolji nego tokom čitanja.

Foto: Lični album

A šta mi se ne sviđa? Pa, nikako mi se ne sviđa sam Florentino Arisa. Toliko mi je ogavan i patetičan i bljutav. I iako mnogi naglašavaju kako je ovo divan ljubavni roman, ja ni u jednom trenutku nisam osjetila neku toplu i prijatnu emociju, uglavnom samo gađenje. Prijateljica u Klubu čitalaca me je pitala zar ja ne vjerujem u takvu ljubav. Naprotiv, naravno da vjerujem, ali to ne znači da mi se sviđa, jer mu Fermina Dasa nakon što ga je odbacila i pogotovo nakon što se udala, apsolutno nikad nije dala povoda da povjeruje da ona gaji ikakve romantične emocije prema njemu. To, naravno, ne znači da je on trebao tek tako odmah da odbaci svoje emocije prema njoj, ali meni je to krajnje infantilno, previše zanesenjački i platonski, nimalo u dosluhu sa stvarnosti. Začuđujuće je kako neko u svojoj glavi može da proživi čitavu romansu sa osobom koja joj ne uzvraća ljubav. To je za mene već klinički slučaj. I onda, njegova majka koja to dodatno podgrijava i podržava i prije nego što je postala dementna. I ta njegova želja da joj muž umre kako bi on ponovo imao šansu da joj se udvara. I sve te silne žene sa kojima je bio u međuvremenu. I pogotovo ona djevojčica čiji je trebao biti staratelj, a koju je zaveo i seksualno iskorištavao u svojim sedamdesetim godinama, a ona još nije znala pošteno ni pertle zavezati?!

Mogla bih ja ovako unedogled. Elem, čitanje Ljubavi u doba kolere za mene je, svakako, imalo smisla iz više razloga. Najvažnija korist je ta što sam saznala nešto o sebi. Ma koliko više naginjala realističnim naslovima i birala prvenstveno teške životne priče, shvatila sam da ja zapravo i zazirem od ovakvog, Markesovog realizma. Ne mogu reći da sam bila pretjerano oduševljena dok sam čitala recimo scene zatvora ili burgijanja i pražnjenja crijeva usljed uzbuđenja i anksioznosti ili da sam uživala čitajući riječi poput sisurine i slično. Ipak, čini mi se da je ovo više priča o neumitnom procesu starenja i samoj starosti koja je, rekla bih, predstavljena dosta autentično i vjerodostojno. Ali i priča o onoj ljubavi koja ne vene s godinama, odnosno da ma koliko to sa strane izgledalo neprikladno, da i stari ljudi mogu da se zaljubljuju sa istim žarom kao i mlađi, da mogu da vole kao emotivno zrele osobe i konačno, da vode ljubav. Ovo je, takođe, priča o životu i svim njegovim paradoksima, a posebno o nedosljednosti ljudskog ponašanja.

I da, ljubavna pisma koja su me podsjetila na ne tako ni daleku prošlost. Osjećam žal prema svima onima koji nikad nisu iskusili magiju izjavljivanja ljubavi na taj način, kao i prema svima koji tek neće spoznati strijepnju iščekivanja potpuno ogoljene duše na papiru. Nostalgično sjećanje na tajnu ljubavi iskazanu na ovakav, prevaziđen način me podsjeća na protok vremena i činjenicu da nisam toliko hrabra kao što sam mislila kad je u pitanju starenje.