Anđelin pepeo

Naslovna fotografija: Huffingtonpost.com

Najteže je govoriti, samim tim i pisati o omiljenijim knjigama. Ne znam zašto je to tako. Valjda zato što se pred silinom emocije koju su u nama izazvale osjećamo tako beznačajnim. Možda i zbog toga što ne možemo pronaći riječi dostojne veličine takvih djela. Ipak, mislim da je glavni razlog taj što nas toliko ispune i preplave da prosto nemamo potrebu za bilo čim više. Već dugo se nakanjujem da napišem nešto o jednoj takvoj knjizi koju sam pročitala prije neke tri-četiri godine, a koju još uvijek osjećam i vjerovatno ne bih ništa ni napisala da je nisam zadala za „lektiru“ unutar našeg čitalačkog kluba. To je jedna od rijetkih knjiga koja je na mene ostavila toliko snažan utisak da je predlažem apsolutno svima, bez izuzetka. I iako sam nakon nje pročitala na stotine drugih, ona i dalje ubjedljivo stoji među najznačajnijim knjigama koje sam ikad pročitala.

Na samom početku želim da naglasim da sam je, ne znajući šta me očekuje, ponijela na more. Već nakon uvodnih stranica bilo je jasno da je knjiga potpuno realistična i vrlo potresna. Ne pamtim kad sam nešto toliko željela da čitam, a istovremeno nisam mogla, te sam posustajala pucavši po šavovima i ostavljajući je nakon svaka dva poglavlja kako bih se ponovo sastavila. A onda sam negdje pomislila otkud mi pravo da budem toliko drska da u toplini svog doma i punog stomaka poželim da ne čitam o autentičnoj ljudskoj patnji. Međutim, nakon izvjesnog vremena, stvari su prosto krenule lakše i knjigu više nisam ispuštala, da bih konačno došla i do spoznaje da je to, kako već napisah, jedna od posebnijih knjiga u mom životu.

Nakon susreta sa sestrama i bratom po knjizi ispostaviće se da nisam jedina imala isti problem na samom početku. Nažalost, neki nisu mogli istrajati do samog kraja, te su odustali od daljeg čitanja. I to savršeno razumijem. Ali su zato pogledali film (definitivno ga moram potražiti). Takođe, nisam sigurna da su svi dijelili moje impresije. Maja je recimo to najslikovitije opisala rekavši (parafraziram, nadam se da mi neće zamjeriti ako nešto krivo prenesem, zapravo očekujem da će me ispraviti): „Ja stvarno ne znam da li mi se sviđa ili ne sviđa jer sadrži apsolutno sve što mrzim: dječju patnju, glad, bijedu, pacove, prljavštinu, oca alkoholičara koji upropaštava porodicu,..“ U suštini, uvidjeli su njen značaj i kvalitet, iako nisu nužno bili impresionirani poput mene. Mislim da je najveći utisak na njih ostavila kritika katoličke dogme i uopšte neuspjeh društva da se suprotstavi pogubnom uticaju crkve, ali više od svega su „osudili“ samog pojedinca zbog njegovog nemara i predaje. Zapamtila sam još da je Tatjana primijetila prevladavajuću predrasudu među siromašnima prema kojoj su svi bogataši loši i škrti. Ja bih ovdje dodala i činjenicu da se Frenk odgajao uz pretpostavku da su Englezi u suštini nemoralni i zli. Našim razgovorom su, nadalje, prevladavale „teško svarljive“ scene bolesti, nasilja, poniženja,.. Svi smo se, još, složili da se niko tokom čitanja knjige nije prežderavao. Štaviše, osjećali smo stid pri samoj pomisli na hranu, jer je u pitanju knjiga koja ima efekat najpotresnije fotografije zabilježene u Sudanu, one sa djevojčicom na rubu smrti iza koje stoji lešinar.

Foto: Lični album

Ono što je mene posebno fasciniralo je činjenica da autor pripovijeda ličnu istoriju i vrlo bolna i traumatična iskustva iz djetinjstva i to iz perspektive sebe kao dječaka pritom nevjerovatno „svježe“ kao da se sve upravo dešava, uz mnogo zadivljujućih detalja. Lišen racionalizacije, zadržava dječji šarm i emocije, te ni u jednom trenutku ne upada u zamku svaljivanja odgovornosti na oca kojeg predstavlja kao živopisnog i simpatičnog vječitog zaljubljenika u irsko porijeklo. Iako često osjeća teret krivice zbog svoje grešnosti prvenstveno zbog svojih prirodnih seksualnih nagona, a kasnije i želje da ispliva iz blata i pobjegne trbuhom za kruhom i boljim životom, radost odrastanja opisuje sa toliko humora i samoironije,..

Ovdje bih izdvojila utiske i našeg zasad jedinog redovnog muškog člana Steve budući da ih je on lijepo sročio na svom goodreads profilu: „Zbog načina na koji je napisana ova knjiga je zaista zaslužila odličnu ocjenu. Samo zbog načina na koji je napisana, jer ako je čovjek u stanju svoj lični, nimalo lijep i lagodan život na ovakav način prikazati, sa ovolikom dozom crnog humora, sa ovakvim slikama i opservacijama, sa ovoliko samoironije, onda stvarno zaslužuje respekt. O samoj priči zaista nemam šta ni dodati ni oduzeti, meni je jednostavno i prvi put kad sam je čitao (negdje tamo kad je tek prevedena i to zahvaljući recenziji u CKM-u) a i sada ostao jednostavno fantastičan McCourtov stil, ta brilijantna lakoća pisanja i umetanja pregenijalnog humora u inače tešku životnu priču, dajući joj one boje zbog kojih vam ova knjiga prosto ostavlja nezaboravan utisak. Možda sam se fokusirao samo na jedan segment ove knjige. I jesam. Knjiga ih ima svakako još, ali mislim da ih svako na svoj način otkriva. Ovaj, nikako nebitan segment ove knjige meni je bio sasvim dovoljan da je smatram (i tada a i sada) jednim vrhunskim romanom.“

Iako jedna od najprodavanijih knjiga Njujork tajmsa, ova potresna priča o nesrećnom djetinjstvu u Irskoj kod nas nikad nije ostvarila zasluženu pažnju, pa samim tim ni popularnost. Autobiografski roman Frenka Mekorta, nagrađenog Pulicerovom nagradom, opisuje konstantnu borbu višečlane porodice sa siromaštvom, očevim alkoholizmom, bolestima i tragedijama. Porodica godinama živi od hljeba i čaja, bez adekvatne odjeće i obuće, u trošnoj, vlažnoj kući. Uprkos svim nedaćama, odrastanje je prožeto zabavom, iskrenim humorom i šarmom. Uz knjigu ćete se smijati od srca, ali i plakati i oporavljati se nakon svakog poglavlja. Ove memoare neprolazne ljepote koja se ogleda u snazi ljudskog duha ćete čuvati i predlagati svim vašim prijateljima.