Plavi mjesec, kuća i medo

Naslovna fotografija: Dnaindia.com

Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“ iz Banje Luke odlučilo je da počne sa aktivnijim predstavljanjem savremenih domaćih autora i na taj način otkrije zanimljive i vrijedne naslove onim istinskim zaljubljenicima u književnost koji čitaju otvorenog srca. Tim povodom i sama sam napisala nekoliko ličnih impresija o pročitanim djelima u meni svojstvenom stilu, bez mnogo pametovanja i dubljeg zadiranja u sve značenjske slojeve koje ove knjige neminovno nude. To prepuštam zvaničnoj kritici, a i vama. A i da ne bude da ništa ne čitam u posljednje vrijeme. Pored redovnih aktivnosti, uvijek se nađe prostor za čitanje, makar samo vikendom, ali slabije za pisanje. Nadam se da ćete među redovima koji slijede naći nešto za sebe. Svakako bismo voljeli čuti i vaše utiske.

 

Nina Tikveša, I sreli su medu

„I sreli su medu“ uspješna je debitantska zbirka priča Nine Tikveša u kojoj se nalazi 25 vrlo zanimljivih isječaka iz života. Iako značajno osciliraju kvalitetom, sveukupan utisak je pozitivan, čak i one manje kvalitetne su vrlo simpatične. Ono što Ninin stil čini prepoznatljivim su izuzetan smisao za humor, vrlo bogata imaginacija, izoštreno oko za detalje i sarkazam koji je na pojedinim mjestima, možda, i previše grub.

Pokrila je Nina mnoge teme, ali negdje mi je ostao najupečatljiviji motiv izbjeglištva, a posebno me ganula priča Bosin Burek. Takođe me je podsjetila na jednu ratnu uspomenu kada sam za tetku, onim danima kada njeno naselje nije imalo struje, pratila čuvenu seriju „Santa Barbara“ da bih joj mogla prepričati. Tetki je otad ostao nadimak tetka-serija. Za razliku od mene, Ninina junakinja koja se našla u sličnoj situaciji potpuno je dala mašti na volju izmišljajući nevjerovatne nove scenarije. Naročito smiješna je priča kada jedna žena odlučuje da više vremena posveti sebi angažujući čistačicu da joj pospremi kuću. Međutim, prije nego što čistačica dođe, osim što domaćica priprema ručak i kolač, ona sama sređuje kuću jer ju je sramota da gošća zatekne nered,..

medo
Foto: Borislav Brezo

Sve u svemu, vrlo pitko i opuštajuće štivo koje obrađuje ozbiljne teme na jedan nenametljiv način i sigurna sam da se možemo poistovjetiti s mnogim junacima i shvatiti njihovu neshvaćenost. Iako su pojedine priče pomalo mlake i ne zaslužuju posebne pohvale, fascinantna je sposobnost koliko toga je autorka uspjela obuhvatiti u malo znakova stvorivši neke vrlo snažne slike i emocije.

 

Damir Karakaš, Blue Moon

Ovo je moj prvi susret s Karakašem i mogu reći da me je oduševio! Na stranu što volim ovakav stil – neusiljen, iskren, lišen patetike, ne i emocija – ali isto tako sam sigurna da u tom segmentu ubjedljivo strši među savremenim književnicima iz regije, baš poput “krijeste” njegovog protagoniste Čarlija. Vrlo moderan stil, ali i muški eksplicitan koji, ipak, ni u jednom trenutku ne kvari književni izraz. Osim stila, odlično je i sve drugo jer nas veoma lako uvodi u priču koja drži pažnju, a koja, iako krajnje nepretenciozna, nimalo nije naivna.

Naizgled priča o mladosti i odrastanju, o propalom studentu, rokabiliju koji dane provodi gluvareći i namještajući svoju elvisprislijevsku frizuru, krije mnogo dublje slojeve od kojih je, svakako, najvažniji onaj koji se tiče identiteta i svojevrsnog bunta protiv ustaškog porijekla. Karakaš se prilično smjelo i ozbiljno uhvatio u koštac sa krajnje osjetljivom temom zločinačke istorije. Njegovog apolitičnog junaka koji samo želi da pripada zaljubljenicima u muziku 50-ih godina prošlog vijeka koji su se okupljali u kultnom zagrebačkom klubu osamdesetih “Kulušić”, između ostalog, progone posljedice okrutnog odnosa s ocem i prevelika fizička sličnost s djedovim najmlađim bratom, inače ozloglašenim ustašom. Intimna ispovijest smještena u prijeteću predratnu atmosferu jasnih podjela, pritisaka i nesigurne budućnosti.

blue moon
Foto: Saška Madžar

Zanimljivo je spomenuti da Karakaševi vrlo vjerni opisi ličke provincije i traumatičnih odnosa unutar patrijarhalne porodice, specifičan humor, ali i aktuelnost obrađene problematike sadrže potrebnu dramatičnost i satiričnost za pozorišnu formu zbog čega je tekst prilagođen za izvođenje u Satiričkom kazalištu “Kerempuh”. Takođe, značajno je istaći da se ovo djelo našlo u užem izboru za književnu nagradu “Meša Selimović”. Ko želi ozbiljnu recenziju zvanične književne kritike može ih pročitati više jer ovo djelo je baš “inspirativno” (dovoljno kontroverzno, direktno i nemilosrdno) za kritičare čija mišljenja variraju između dvije krajnosti. Svakako predlažem onu bespoštednog Miljenka Jergovića.

„Blue Moon“ se čita u dahu! Iskreno se nadam da su i druge Karakaševe knjige odlične poput ove koja je, vjerovatno, moje najveće ovogodišnje iznenađenje, osvježenje koje preporučujem bez rezerve.

 

Ivana Đilas, Kuća

„Kuća“ Ivane Đilas samo je naizgled priča o prodaji kuće ili, kako naratorka u nekoliko navrata napominje, prodaji samog života jer to je ono što ljudi kupuju, sliku idiličnog porodičnog života i, po mogućnosti, luksuznog dizajnerskog namještaja. Međutim, iza prodaje kuće krije se mnogo dublja i ozbiljnija priča i to jedna vrlo konkretna kritika savremenog konzumerizma i življenja na kredit, odnosno onog, mnogima dobro poznatog, životarenja na rate.

Danas se zadužimo, sve novo proživimo do trideset pete godine i onda otplaćujemo dok ne crknemo. Ali uživamo odmah. Bar onog trenutka kad kupujemo, uživamo. Kad potpisujemo kupoprodajne ugovore, uživamo. Kada otvaramo paket, uživamo. U mirisu novog. A onda nemamo više vremena za uživanje. Jer moramo na mnogo velikih rata da otplatimo sve to davno prošlo uživanje. I posle četrdesete godine svi smo već sagoreli i ubijeni u pojam.

Nudi nam Ivana pregršt kvalitetnih zapažanja o mnogo čemu još: položaju umjetnika, odgađanju rađanja, vaspitanju djece, porodičnim odnosima, imidžu i slici života koju želimo da pošaljemo,.. Najzanimljivije od svega je koliko običan čovjek savlada ekonomiju i finansije kad ga muka natjera. Pored lakoće zasmijavanja i pisanja u prvom licu o jednoj ličnoj, porodičnoj krizi, ali istovremeno i onoj velikoj, društveno-ekonomskoj na krajnje nepatetičan način, Ivanin stil karakteriše i odlična karakterizacija likova koje bez teškoća možemo identifikovati među stvarnim poznanicima.

47432172_1946805512290627_4225235628616318976_n
Foto: Saška Madžar

Zabavno i pitko, uglavnom tužno štivo. Svojim humorom, onim gorkim, podsjeća me na ekscentričnog Erlenda Lua. Nije najveća i najkvalitetnija knjiga koju ćete pročitati, ali svakako vrlo značajna i dovoljno groteskna da je ne biste trebali propustiti.

4 мишљења на “Plavi mjesec, kuća i medo”

  1. Karakaš mi je već dugo u malom mozgu, toliko dugo da više ni ne mogu da se setim otkud on tamo. Sad si mi napravila rifreš, a i ovaj plavi mesec deluje inspirativno. A i pesma mi je baš draga.
    Ove ostale dve samo neko čudo može da spusti u moje ruke. Možda misliš da je ovo eufemizam za „neću nikad pročitati“, ali ne! Ja u čuda apsolutno verujem i meni se ona svakodnevno događaju. Ovo samo znači da neću ništa uraditi da dođem do knjige, već ću pustiti da knjiga dođe do mene. Pozdravčić 🙂 💝

    Liked by 1 person

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s