Svijet kao pozornica

Naslovna fotografija: Simon Annand (Ft.com)

Bil Brajson i ja nismo kliknuli na prvu, pa ni na drugu knjigu. Ovo je moj treći susret sa njim, ali isključivo zbog teme. Naime, odlučila sam da mu dam šansu budući da sam pisala stručni rad u okviru kojeg sam sprovela i jedno skromno empirijsko istraživanje o relevantnosti Šekspirovih drama za savremenu pozorišnu umjetnost i ovom prilikom želim da zahvalim svima vama koji ste popunili anketu i dali značajan doprinos ovom istraživanju. Inače, još ranije sam pročitala Milkinu toplu preporuku za ovu knjigu koja mi je i ostala u podsvijesti jer drugačije se vjerovatno ne bih ni sjetila da mogu konsultovati i ovaj izvor za potrebe svog rada.

E sad, što se tiče samog Brajsona, mislim da će naše druženje ovdje završiti osim ukoliko eventualno ne napiše recimo biografiju Selindžera ili Fantea ili nešto tome slično. 🙂 Ima nešto u njegovom načinu pisanja što mi se ne sviđa, nisam sigurna šta, možda neka prevelika samouvjerenost, odnosno nadobudnost koja provejava sa svake stranice. Svejedno, ovdje je bilo mnogo prijatnih iznenađenja gdje je djelimično i uspio da suspregne svoje stavove i da mnogo kvalitetnih i objektivnih zapažanja o Šekspirovom stvaralaštvu. Ovim djelom dominira ozbiljan istraživački rad koji je Brajson sproveo ispisujući jednu nepretencioznu, istinitu i nadahnutu biografiju najvećeg engleskog dramskog pisca svih vremena. S druge strane, Brajson ne piše suvoparnim dokumentarističkim, akademskim i naučnim jezikom nego zadržava svoj šmekerski izraz i specifičan humor koji nekima i neće uvijek odgovarati. Djelo je prožeto mnogim zanimljivostima i anegdotama iz Šekspirovog vremena koje, sigurna sam, mnogi od nas, uključujući i nas koji smo izučavali Šekspira, najvjerovatnije, nisu imali priliku čuti kao dio nekog opšteg znanja i kulture čime ovaj rad poprima širi društveni značaj.

Foto: Olaf Hajek

Šekspiru nije bilo potrebno razmetanje zbog čega ne postoji nijedna slikovita anegdota za kakvom inače žude biografi. Pomalo je paradoksalno da svi prepoznajemo njegov lik čim ga ugledamo, ali zapravo ne znamo kako je izgledao. Slično je sa gotovo svim aspektima njegovog života i ličnosti: on istovremeno predstavlja najpoznatiji i najzagonetniji lik. Uprkos tome, Brajson nam vrlo vjerno osvjetljava istorijske prilike i sliku svijeta u kojem je Šekspir živio i stvarao, a što je još zanimljivije, uspijeva cijelu priču začiniti sočnim momentima. Slijede odabrani pasusi koji su na mene ostavili snažan utisak.

Rijetko je koji grad u istoriji bio smrtonosniji i poželjniji od Londona u šesnaestom vijeku. Šekspir je rođen u svijetu u kojem se ionako malobrojno stanovništvo borilo za opstanak. Кuga je bila tek početak engleske borbe sa smrtnim bolestima. Napaćeno stanovništvo suočavalo se i sa neprestanom opasnošću od tuberkuloze, malih boginja, rahitisa, skorbuta, dvije vrste ovčijih boginja (konfluentne i hemoragične), škrofula, dizenterije i širokog, amorfnog niza gripova i groznica – trodnevne groznice, četvorodnevne groznice, porođajne groznice, mornarske groznice, dnevne groznice, pjegave groznice – kao i raznih „pomama“, „opakih uroka“ i ostalih čudnih, neodređenih i brojnih bolesti. Na izvjestan način, Šekspirov najveći životni uspjeh nije bio Hamlet, već činjenica da je preživio prvu godinu svog života.

„Duvan koji se u Londonu pojavio godinu dana posle Šekspirovog rođenja, isprva je predstavljao luksuz, ali je uskoro postao tako rasprostranjen da je u gradu krajem veka već bilo ništa manje nego sedam hiljada duvandžija. Korišten je ne samo iz zadovoljstva, već i kao lek za raznovrsne boljke, ubrajajući tu i venerične bolesti, migrenu, pa čak i neprijatan zadah, i smatrao se tako dobrom preventivom protiv kuge da su čak i decu podsticali da ga koriste. Izvesno vreme učenicima u Itonu pretila je kazna batinama ukoliko se ustanovi da zanemaruju duvan… Slatka hrana je bila omiljena u svim slojevima društva. Mnoga jela bila su prelivana slatkim lepljivim sirupima, pa se čak i vino ponekad izdašno zaslađivalo, kao i riba, jaja i sve vrste mesa. Šećer je bio tako omiljen da su ljudima često crneli zubi, a oni kojima se to nije dogodilo prirodnim putem, ponekad bi veštački pocrnjivali zube da pokažu kako i oni jedu dosta šećera.“

Vilijam Šekspir nije mogao odabrati bolji trenutak da sazri. U vrijeme kad je stigao u London, krajem pretposljednje decenije šesnaestog vijeka kako se obično smatra, na obodu grada već su se bila pojavila pozorišta, koja će nastaviti da niču tokom čitave njegove karijere. Sva su morala da se smjeste u oblastima zvanim „libertis“, uglavnom izvan zidina, gdje zakoni i propisi koji su važili za prostor pod jurisdikcijom Sitija nisu dopirali. Te oblasti pozorišta su dijelila sa bordelima, zatvorima, skladištima baruta, neosvećenim grobljima, duševnim bolnicama (čuveni Bedlam nalazio se u blizini Pozorišta) i bučnim radionicama za izradu sapuna, bojenje i štavljenje kože – a one su znale da budu zaista bučne. Proizvođači sapuna i ljepila izbacivali su ogromne količine kostiju i životinjske masti, ispunjavajući vazduh teškim mirisom koji je bio skoro vidljiv, dok su kožari natapali svoje proizvode u burad psećeg izmeta da bi im dali gipkost. Niko nije mogao stići do pozorišta a da ne istrpi poveću količinu smrada.