Naslovna fotografija: Theodysseyonline.com
Obično kada sumiramo utiske o pročitanim knjigama u toku jedne godine pišemo o onima koje su nas opčinile ili su nam na bilo koji način značile. I to je u redu. I sama sam više pristalica dobrih vijesti. Ali, nekad treba, bez straha, progovoriti i o onim drugim. Nažalost, nisam od onih ljudi koji lako odustaju. Radije se mučim sa knjigom koja ne odgovara mom senzibilitetu, valjda u nadi da će se u međuvremenu nešto promijeniti i da ne bih nešto značajno propustila, umjesto da je, kao svaki normalan čitalac, jednostavno ostavim. Dok se ne opametim, evo nekih pročitanih prošle godine, a bez kojih sam komotno mogla u životu. Drugim riječima, ne zaboravimo da su i knjige danas proizvod i ne nasjedajmo na zvučan naslov, lijepo dizajnirane korice, preporuke privlačnih glumaca.
Ostani tu, Margaret Macantini
Uzela sam je najviše zbog preporuke u klubu knjige i zbog toga što me najava za film snimljen po ovoj knjizi zaintrigirala. Najžalosnije od svega je što i dalje vjerujem da je film odličan, ali mi se sad uopšte ne gleda. Neke knjige stvarno ne zaslužuju uspješne ekranizacije. Ipak, budući da je knjiga nagrađivana, neću potpuno da je blatim, ali meni se nimalo ne sviđa, iz više razloga.
Prvo i jedino „dobro“ je zanimljiv i potresan okvir u koji je postavljena, što je ujedno i glavni razlog zbog kojeg nisam odustala od čitanja odmah na početku. Morala sam saznati kako će se završiti, a i vjerovala sam da će se dalji razvoj radnje potpuno ili makar djelimično oslanjati na početni događaj. Međutim, glavna priča je prilično dosadna i prozaična, odnosno na mene je ostavila tako blijed utisak, da smatram da, kao takva, nije ni vrijedna pripovijedanja.
Inače, nije li fascinantno da muškarci pišu o ženskim preljubama, dok se žene opredijeljuju da opišu muška razmišljanja i „emocije“ tokom njihovih prevara?! Iako sirova i lišena sentimentalnosti, meni je prilično mlaka i bljutava i neuvjerljiva. Ili protagonista nikad nije spoznao ljubav o kojoj piše i čak ne zaslužuje ni naše sažaljevanje ili je kreten od samog početka ili je autorka prilično nevješto to opisala. Mene ničim nije pomjerila, a ljudi bez savjesti, kakav je glavni junak, me apsolutno ne dotiču.
Da se razumijemo, volim sirovi stil i nemam ništa protiv vulgarnosti u književnosti i eksplicitne muške brutalnosti, ali nije ovo Bukovski ili Elisovski sirovo, nego baš nekako neukusno.
Što se tiče preporuke Penelope Kruz koja glumi u istoimenom filmu, osim ukoliko nije u pitanju jeftin marketinški trik da se poveća gledanost filma, ponoviću ono što sam i prije čitanja knjige napisala u jednom komentaru. Ili ona nije pročitala dovoljno knjiga u životu (što prije da je slučaj) ili je a cold bitch kad je navodno tek tokom čitanja ove knjige plakala. Drugim riječima, stvarno ne vidim razlog da njena izgledom strastvena ličnost laže kad su ovakve stvari u pitanju.
Ah da, i prevod me na momente nervirao.
SPOILER AHEAD
Djevojčica je preživjela, ako i vas smori na početku pa se dvoumite da li da nastavite sa čitanjem. Nadalje, do tog otkrića jedino što će spomenuti kad je u pitanju njegova kćerka je da se na vijest o njenom začeću nije obradovao.
Samo da dodam da sam pogledala film i da je on tek katastrofa. Žalim zbog izgubljenog vremena. Stoga, ne budite budala kao ja i budite skeptični prema tuđim preporukama uključujući i moje, naravno.
Sitnice koje život znače, Lorenco Marone
Pa i nije mi nešto. Uveova loša kopija. Štaviše, Čezare nije neko ko bi mi se ikad mogao dopasti, kao i bilo koji ženskaroš uostalom. Prosto ne razumijem takve ljude, ljude koji besramno varaju sopstvene žene na svakom koraku bez imalo griže savjesti, ostajući u takvom braku i nanoseći bol cijeloj porodici. Samim tim, nemam nimalo poštovanja prema njima.
S druge strane, knjiga obiluje nekim malim i malo većim životnim istinama i promoviše jedan hedonistički stil i ležernu filozofiju življenja i na momente podsjeća na neke popularne psihološke priručnike sa sve savjetima tipa: živi sljedeći nagone, prestani da podižeš beskorisne mentalne ograde, ne postavljaj sebi previše pitanja, ne shvataj život toliko ozbiljno, prepusti se, budi srećan, nasmiješi se, pruži ruku, pomozi, budi čovjek, daj neki smisao svom životu (budi uspomena svojoj djeci),..
Ne bi to ništa bilo loše da nije toliko ravnodušno, odnosno da glavni junak ne koristi ove floskule samo kad treba opravdati svoje loše odluke i obrnuto, onda kad treba pokazati odlučnost i snagu, traži opravdanja u izgovorima tipa: ne možeš spasti onog koji to ne želi. I ne prepoznaje očajne vapaje i ne proganja ga osjećaj krivice,..
Sve u svemu, moglo je i bolje, sreća pa je pitko i ne smatram da je bilo gubljenje vremena, ipak sam naučila da samo 15% mladih nojeva dočeka prvu godinu života i da su crni labudovi monogamni. Riječ bezmalo upotrijebljena je bezmalo mnogo puta, bez ikakvog smisla i svrhe i bezmalo izgubila svako značenje (ovo je prigovor prevodiocu). Iako nije otkriće tople vode, jedna rečenica mi nikako ne izlazi iz glave, a to je da je poštenje koncept koji su izmislili ljudi, a koji je u prirodi potpuno nepoznata kategorija.
Moj muž, Rumena Bužarovska
Danas, kada toliko našeg dragocjenog vremena gubimo na gluposti, čak i vrijeme posvećeno knjizi ne treba uzimati olako, odnosno zdravo za gotovo. Srećom, ova zbirka priča je prilično kratka, pa nisam izgubila mnogo vremena, ali negdje mi jeste žao što to vrijeme nije bilo ispunjeno ljepšim stvarima. Dakle, jasno je da mi se ova knjiga ne sviđa, a evo i zbog čega.
Odmah da razjasnim da je u pitanju jedna solidna hronika savremenog društva i njegovih vrijednosti, pogotovo krize u koju je zapala moderna porodica i složeni međusobni odnosi svih njenih članova dodatno opterećeni i okovani dugogodišnjim predrasudama. I autorka piše jednostavno, lako gradeći priču, bez nepotrebnih digresija i potpuno lišeno suvišnih elemenata, ukrasa ili dodvoravanja čitaocima i bez poteškoća vas uvlači u sav taj mračni svijet koji opisuje. S te, dakle, tehničke strane, korektno.
Ipak, sve priče imaju sličnu tematiku, gotovo identične likove, pa čak se koristi i ista komunikologija (prevladavaju riječi poput kurvica), tako da do posljednje tri priče imate utisak da stalno čitate jednu te istu priču. Glavni likovi su mahom žene i njihovi muževi, poneka majka, punica, ljubavnica, dijete,..
Međutim, ono što je zajedničko svima njima je da su mahom zajedljivi, isfrustrirani, nezadovoljni, ogorčeni, sujetni, infantilni, impotentni, okrivljuju druge za sopstvene loše odluke, puni negativnosti, takozvani ljudi muve. Nema u ovim pričama niti jedne prijatne emocije, niti jedne nježnosti i onoga što nas čini ljudima, ničega lijepog i dobrog, nikakvog tračka svjetlosti ili traga ljubavi, samo hladnoće, grča u želucu i anksioznosti. Ako i ima, izuzetak je mlaki pokušaj u priči „Subota, pet po podne“, takvim trenucima se ne da da isplivaju na površinu, bivaju namjerno sputani ili ismijani, ostaju neprimijećeni. Smatram da ovakvi likovi ne zaslužuju pažnju, pogotovo ne vječnost obezbijeđenu na ovaj način. Jer, ovako predočeno, njihovo postojanje nema apsolutno nikakvu svrhu ili dublji smisao. Najzanimljivije u svemu je što, ako izuzmemo priču Lili (mada je to tek diskutabilno i posebna tema), niko od njih nema realan i ozbiljan problem osim onog sa samim sobom.
Književnost treba da bude topla, da nas inspiriše, oplemeni, produhovi, poduči, razvije,..
Zbog ovakvih ljudi u stvarnom životu zatvaramo se u neki svoj mikrokosmos gdje se pokušavamo okružiti pozitivnijom energijom i zaštiti se od njihovih dalekosežnih otrova. Od ovakve stvarnosti mi zapravo bježimo u svijet knjiga. I onda nas njen trulež zapuhne još jače, jer je tu ne očekujemo u tolikoj mjeri i tako intenzivno. I, jer, uostalom, ne želim da slušam, čitam i razmišljam o takvim ljudima.
Jedino na čemu mogu zahvaliti autorki ove zbirke je što me isprovocirala da razmišljam o sopstvenim izvorima netrpeljivosti. Žali Bože para koje sam bacila na ovakve knjige koje kasnije ne mogu nikome ni pokloniti.
I za sam kraj, ovo su samo moji utisci, mnogima su ove knjige odlične. Prema tome, odluka je samo vaša. Ali, nemoj poslije da bude da vam nisam rekla.
Lovac u žitu 