Naslovna fotografija: Cortomaltese.com
Ovo je jedna od rijetkih knjiga kojoj sam pristupila bez ikakvih očekivanja. Međutim, Boris me je kupio već u samom (svojevrsnom) predgovoru. Već tu bih, nakon pročitanog pasusa ili dva, zatvorila knjigu i odlutala na pristanište uz Oslo sjetivši se jednog Sime koji je plesao u crvenim hlačama ne toliko da bi se zagrijao i prkosio hladnom vjetru, već prosto zato što mu je došlo. Onda bih nastavila, da bih poslije nekoliko redova opet zatvorila, pomislivši kako je ovo toplo napisano i kako je Boris tako mlad već spoznao neke velike životne istine. I iako nisam željela da je ispustim iz ruku istovremeno sam željela da upijem što više, pa bih dopustila da me autor ovih sjajnih putopisa uvuče u svoj svijet i da stvari posmatram njegovim očima i njegovom dobrotom, da osjetim pod sopstvenim udobnim kožnim sandalama sve izbočine vrelih kaldrma kojima je hodio, da me ponese ritam gradova, pa i da popijem ono belgijsko pivo dok mi kroz glavu prolazi slika ljubaznog i duhovitog konduktera koji tečno govori i holandski, i francuski, i engleski, a koji se jednom našalio na moj račun.
Oduševilo me je Borisovo bogato životno iskustvo stečeno upravo putovanjima, ali i onaj očaravajući mladalački žar i entuzijazam koji prosto pršti na sve strane budeći u vama želju da se istog momenta spakujete i prepustite plimi života imajući povjerenje da će vas odvesti upravo tamo gdje treba da budete. Isto tako me je fasciniralo kako je ovaj mladi čovjek uspio tako jasno da opiše emocije koje sam i sama doživljavala na svojim malobrojnim putešestvijima. Putujući sa njim, mogla sam jasno da osjetim miris mora pred čijim prostranstvima se opuštao, ali i čujem zvukove gitare i bolni glas čija emocija bi mi dodatno razgalila srce. U sjećanje sam mogla prizvati i odsjaj sunca na Stradunu, jednog Baneta iz Subotice koji mi je otkrio kako da potpuno besplatno dobijem i pošaljem 30-ak razglednica iz Budimpešte, jedne princeze iz Mozambika koja mi je poklonila svoju ručno izrađenu narukvicu rekavši mi da će me štititi i da će me po njoj, ako ikad posjetim njenu zemlju, dovesti do nje. Sjetila sam se i nekih svojih sitnih prestupa. Iako nikad nisam imala hrabrosti da autostopiram, bila sam dovoljno smjela da uđem u Holandiju i Švedsku bez vize. Nego, vratimo se Borisu.
Ne znam da li sam poslije Isidore Sekulić ikad pročitala putopis u jednoj ovakvoj, finoj i ozbiljnoj književnoj formi čiji stil dostojanstveno parira visokoj literarnoj umjetnosti. “Hadžiluk plemenitom snu” obiluje vrlo iskrenim, neposrednim i dubokim promišljanjima o samoj srži putovanja i suštini života.
Kako kaže Boris: “Putovanje je ono što niko ne može da ti oduzme… Putovanje je bogatstvo koje ne trune, ne prolazi, blijedi, ali nikad ne nestaje. Putovanjem se vraćaš u harmoniju sa svijetom, izlaziš iz svoje male ljušture i stupaš na široku pozornicu svijeta… Putovanje nije neki dio života ili, ne daj bože, odmor od života. Putovanje jeste život. U svom najneposrednijem obliku… Putovanje je prepuštanje nesigurnosti u zamjenu za bogatstvo boja i oblika života… Svako putovanje je otimanje života od života. Otimanje iskustva, ljepote, draži, punoće od onog što su te učili da je zapravo život – patnja, neprestani teški trud, odricanje, kompromis.”
Svakim putovanjem rastemo, svakim susretom učimo i postajemo bogatiji, svakim korakom otkrivamo dio sebe. Ako mene pitate, putovanje je, zapravo, najkraći i najbrži put do samospoznaje.
Borisovi putopisi imaju sve elemente kvalitetnog putopisa kao žanra predstavljenog u teoriji književnosti koji temeljno pokriva široko područje kulture putovanja jer nam Boris vjerno i pouzdano predstavlja istoriju, kulturu, običaje, arhitekturu, prirodu, socio-ekonomsku politiku i sve ono što čini kompletnu sliku jedne zemlje ne zaboravljajući nego, štaviše, naglašavajući ljude koje sreće i time im dajući, ne mogu reći poseban značaj, već upravo onaj koji zaslužuju, podsjećajući nas da je život čudo i da smo svi neraskidivo povezani nekad očiglednim, češće nevidljivim nitima života ili proviđenjem (odnosno slučajnošću ako više vjerujete u to).
Svojim uveliko izgrađenim stilom, raskošnim vokabularom, ali i zapažanjima, te sposobnošću da prenese emociju i dočara sliku koju prenosi, Borisov prvenac ima značajnu književnoumjetničku vrijednost. Njegovi putopisi nas šarmiraju ljepotom, ali i toplinom, te onom istinskom ljudskom dobrotom koja nas osvaja na prvu. Jedino mi nije jasno kako je Boris, kao takav (doduše i veliki avanturista), saznao kompletan cjenovnik usluga u Ulici crvenih fenjera.
“Umjetnost je prije svega ono što činimo da bismo nadvladali prosječnost i sivilo koje nas okružuje i koje će nas progutati ako povjerujemo da tako treba da bude. Umjetnost je borba nakon koje se ne osjećamo kao pobjednici, ali bar za dlaku sređenije, pročišćenije i sa manje tereta na leđima, to da. A to uopšte nije mala stvar.”
Inače, naučila sam mnogo novih zanimljivosti čak i iz gradova koje sam sama imala sreću posjetiti, vratila sam se u prošlost, ali i nasmijala nebrojeno puta. Takođe, važno je napomenuti da Boris ustupa prostor mnogobrojnim velikanima naše i svjetske književnosti, ali i da je savršeno uklopio sve korišćene citate, te da ima odličan osjećaj za mjeru. Taman je prava riječ. Crteži koje potpisuje Gligović izvanredno upotpunjuju ovu lepršavu zbirku. Naslovi poglavlja su pravi mali dragulji.
Prvih 120 stranica sam pročitala u dahu, poslije sam, sticajem okolnosti, bila prinuđena da usporim, pa u tom drugom dijelu sam osjetila mali pad one prvobitne energije. Nedostajalo mi je one punoće Borisovog ličnog doživljaja s početka koja plijeni. Doduše, u tom dijelu Boris više priča o nekim drugim aspektima putovanja, prenosi priče fascinantnih ljudi koje je upoznao, spominje neke tehničke strane samog putovanja, naše čuvene frustracije sa vizama, čekanjima, troškovima, neizvjesnošću, koristi žargon,.. To, ipak, ne umanjuje bitnije niti kvalitet njegove knjige niti moju očaranost.
Iako nisam pristalica bilo kakvih podjela, pogotovo ne ljudi, osim one jedne jedine: ili si čovjek ili nisi, i iako je moja sposobnost procjene nečije ljudskosti vrlo diskutabilna, tačnije nikakva, svejedno moram naglasiti sljedeće. Naime, baš kao što neki pronicljivi i dobro obučeni policajci na graničnim prelazima lako uoče prestupnika, sposobni prodavci brzo prepoznaju sigurnog kupca, psihopata žrtvu ili momak djevojku koju će lako zavesti, ja volim reći da mogu razlikovati čovjeka koji je putovao od onog koji nije. Odolijevam iskušenju da kopiram sve što mi se svidjelo, pa stoga, za kraj, samo još malo od Borisovih misli koje idu u prilog ovoj mojoj teoriji:
“Čovjek mora da se kreće. Mora, jer će u suprotnom povjerovati da je ono malo prostora što ga okružuje čitav svijet, a ostatak svijeta samo apstraktni pojam – tamo negdje. Mora i zbog toga što će u suprotnom biti serijski proizvod svoje okoline, umjesto da okolina bude bar djelimično njegov proizvod, trag njegovog postojanja, znak da je tu neko živio. Čovjek mora da mijenja tačku sa koje gleda na svijet.”
Elem, mogla bih ja ovako do sutra, ali plašim se da ću bespotrebno zakomplikovati (ako već nisam), a još više se plašim jer znam da neću adekvatno predstaviti knjigu. Toliko je divna da ju jednostavno morate pročitati, knjiga koja se voli i čita više puta. Knjiga koja će vas podjednako opustiti i oplemeniti.
Lovac u žitu 
One thought on “Hadžiluk plemenitom snu”