Naslovna fotografija: Pinterest.com
Kao što sam već napisala u našem divnom klubu, postoji neka tajna veza među nama braćom i sestrama po knjizi. Naime, moja draga Vesna me juče pita jesam li čitala 100 dana sreće, jer ona završava, pa da mi prebaci ako nisam i jutros, kad mi fb memories izbacuje da sam je pročitala upravo na današnji dan prošle godine, i ona javlja da ju je upravo pročitala. U svakom slučaju, ona me je podstakla da sa vama podijelim svoje utiske o ovoj knjizi jer je odlučila da je nekome pokloni i pripremila je jedan mali zadatak za sve koji su zainteresovani da je osvoje.
Nažalost, ne mogu reći da me knjiga baš fascinirala. Daleko od toga da nije prožeta humorom, posebno komična su poglavlja koja opisuju vaterpolo utakmicu presudnu za ulazak u plej-of i tzv. zezanje tokom jedne (operske) predstave. Takođe, sviđa mi se njena realistična strana jer suprotno očekivanjima, nakon spoznaje da mu je preostalo još tri mjeseca iole aktivnog života, glavni junak ne rasprodaje svu imovinu i ne pravi listu egzotičnih stvari koje nije uradio za života. Naprotiv, uz hemoterapiju koja mu iscrpljuje organizam i ugrožava kvalitet preostalih dana na zemlji, naš protagonista odlučuje da ih provede skromno, kao što bi to uradio svaki prosječan čovjek, u krugu porodice i najboljih prijatelja, pokušavajući unaprijediti te odnose.
Posebno je dirljiv, topao i kreativan dio kada navodi šta će mu sve nedostajati kad su u pitanju njemu dragi ljudi.
Naročito mi se sviđaju dijalozi sa djecom i vjerno predstavljena dječija logika i njihovo beskonačno postavljanje pitanja, zatim staro pismo koje mi izmami i suze na oči i, naravno, sam kraj koji me, tek, razgalio.
100 dana sreće je prilično realna s aspekta želje da se posljednji dani života posvete najbližima. Nažalost, apsurdno i žalosno je saznanje da je čovjeku potrebno da se suoči sa smrću kako bi shvatio da je svoje odnose sa porodicom i najboljim prijateljima, jedinim istinskim vrijednostima, uzimao zdravo za gotovo. Ne znam kako bi knjigu doživjeli ljudi oboljeli od ove opake bolesti. Plašim se da bi im neki dijelovi čak djelovali kao ismijavanje. Nadam se da griješim i da nikad neću saznati.
Ipak, ako je predragoj Brankici ova knjiga „na toliko načina divna“, onda zaista i jeste.
Inače, znala sam da je Leonardo da Vinči bio genijalac, ali moraću guglati da se uvjerim da je bio baš toliki. Takođe, naučila sam još jednu stvar o sebi, a to je da me knjige koje čitam u bolnici redovno ne oduševe. No, kako reče Najra (sa A, i to dva/2 A) ja sam i Psa ocijenila trojkom, prema tome, do mene je.
Tople i pozitivne recenzije možete i morate pročitate kod Hane, Cyber Bosanke i, naravno, kod uvijek inspirativne Lovily.
A ukoliko želite da Vesna ovu knjigu pokloni baš vama, opišite nam ukratko kako izgleda ili kako zamišljate jedan vaš dan čiste sreće. Igramo se do petka, 19. januara.
Lovac u žitu 