Teskoba večeri
Žao mi je što ne napisah utiske dok su bili svježi i intenzivni jer u ovom trenutku, mjesecima nakon čitanja sigurno nećete osjetiti emociju koju sam tad doživjela. Ja sam se prvi put suočila sa samom mišlju o mogućnosti gubitka roditelja prošle godine, dakle tek u četrdesetoj godini života, a grč i anksioznost te spoznaje su užasni. Agonija i dubina bola kada se tako nešto i dogodi mi je još uvijek svježa i uprkos mojoj zapanjujućoj sposobnosti racionalizacije i brzine adaptacije na novonastale okolnosti, još uvijek nisam u stanju adekvatno da iskažem sve emocije s kojima se svakodnevno nosim, niti da se trgnem iz zavisnosti od određenih ponašanja izazvanih tugom zbog gubitka. Međutim, ne mogu ni zamisliti kako je kad porodica doživi tragediju kojom počinje ova knjiga i suoči se sa smrću djeteta, odnosno kako je tek djeci kad izgube rođenog brata, dovoljno mladi da imaju snažne emocije usljed ostvarene povezanosti, a opet dovoljno zreli, odnosno u onim osjetljivim formativnim godinama da ih konstantno razmišljanje o svemu (više nego same emocije) smrve i trajno obilježe njihovo djetinjstvo i bitno oblikuju dalje odrastanje.
Dakle, ovo je nešto s čim ćete se susresti birajući ovu knjigu. I neću sad toliko pisati o samoj knjizi koliko imam potrebu da zabilježim neka svoja zapažanja, pa i svojevrsnu anegdotu na ovu temu. Naime, misao o smrću je svakako daleko intenzivnija kod djece i adolescenata nego kod formiranih ličnosti, vjerovatno se ona opet pojačava nekad kasnije, s godinama, kada eventualno (d)oživimo bliski susret sa sopstvenom smrtnošću (ali nas brzo prođe, zaboravimo i nastavimo život uzimati zdravo za gotovo). I za razliku od emocija koje su kod djece iako jake, prilično kratkotrajne, ova misao je u stanju dugo da ih opterećuje. Na primjer, moj, uskoro petogodišnji sin, nikad me, nakon mamine smrti, nije pitao gdje je baka. Ja sam toliko bila sigurna da on taj događaj neće shvatiti (mama je umrla uoči njegovog četvrtog rođendana) i mislila sam da će me već pri prvom odlasku u stan mojih roditelja ili na vikendicu pitati gdje je baka. To se, međutim, nikad nije dogodilo. Štaviše, nepunu godinu kasnije, on stalno postavlja određena pitanja poput: Može li neko oživjeti kad umre? Ja neću umrijeti ako budem dobro jeo i spavao, je li tako? Ko će nas čuvati kada umrete ti i tata?
Tako sam mu objašnjavala da tata i ja vjerovatno nećemo umrijeti dok oni ne porastu i ne budu dovoljno veliki da ih niko neće morati čuvati, da će oni već otići od nas i imati svoje porodice. Međutim, on nije odustajao, dugo ga je to mučilo (više od toga što nas je negdje u svojoj glavi već sahranio 😂). Zatim je počeo da pita hoće li njih tad čuvati deda i ujko. Vidjevši da moji prethodni argumenti ne piju vode, pomirila sam se i odgovorila potvrdno: „Da, vas će čuvati deda i ujko. Ništa se ne brini.“ I tako smo ove godine otišli na toliko potrebni odmor i jednom je izišao iz vode, došao do moje ležaljke i ozbiljno mi rekao: „Mama, daj mi dedin i ujkin broj telefona da ih mogu nazvati kad vi umrete da dođu da nas čuvaju!“ To što on nema telefon niti zna brojeve je zanemarivo. 😂
Eto, sigurna sam da niste očekivali ovakve utiske, ukratko, meni je knjiga izvanredna, iako nisam imala taj luksuz da ju čitam lišena prethodnog iskustva sa gubitkom, srećom ni približno sličnim. Drugi su podijelili zamjerke na uspjelost izabrane perspektive pripovijedanja koje takođe u izvjesnoj mjeri dijelim, ali ne mogu reći da su toliko osjetne da su uticale na moj sveukupni doživljaj koji je krajnje pozitivan.
Ljubav u slučaju opasnosti
Pa onako, ništa posebno. Više sam očekivala. Pisana je vrlo jednostavnim stilom, povremeno i pojednostavljenim, rekla bih, što knjigu čini vrlo pitkom za čitanje. Dakle, tu već dobija od mene i plus i minus, na neki način. Sama tematika i način obrade nisu posebna novina u savremenoj književnosti, mada je za mene novina bila to što sam čitala nešto što dolazi iz pera jedne njemačke autorke, te me je upravo činjenica da takva tematika dolazi iz pera njemačke autorke zapravo iznenadila. Međutim, iako osvježenje u tom smislu, ono je dodatno značajno jer je potvrdilo i osvijestilo određene predrasude koje sam imala.
Ono što bih, svakako, izdvojila jeste da iako roman drži pažnju i pročita se prilično brzo, što je i kod mene bio slučaj, uprkos brojnim pauzama usljed svakodnevnih obaveza, već sad, neposredno po završetku, potpuno sam zaboravila ime i priču prve protagonistkinje (što govori o površnoj razradi likova). Takođe, pretjerano me ne zanimaju savremeni muško-ženski odnosi koji u sve većem obimu postaju svojevrsno usiljeno, iskarikirano i gotovo namjerno kontriranje (da ne kažem baš pomodarstvo) ne samo konvencionalnoj porodici nego generalno ljubavnim odnosima koji postaju sve promiskuitetniji. Možda namjera autorke uopšte nije bila ta, štaviše, iz samog opisa knjige očigledno je više željela da piše o ženskoj usamljenosti, strijepnjama, preispitivanju životnih izbora i slično. Međutim, na mene je ostavila upravo suprotan utisak, a to je da mnogi danas nisu spremni da rade na sopstvenim odnosima, ne razumiju da ljubav podrazumijeva i davanje (voljeti je glagol), ne shvataju da su sami odgovorni za vlastite emocije (samim tim ne žele za njih preuzeti odgovornost), nemaju strpljenje i potrebnu posvećenost da rade na ličnom razvoju i unapređenju kvaliteta odnosa sa drugima, žele instant rješenja,..
Sam naslov, zapravo, djelimično potvrđuje prethodno napisano, te je u jednom dijelu nešto slično i poentirano:
„Ljubav nisu osećanja.
Ljubav nije romantika.
Ljubav je delo.
Ljubav se pokaže tek u slučaju opasnosti.“
Istovremeno, lična nesigurnost i nedostatak asertivnosti i uopšte izbjegavanje otvorene komunikacije uglavnom su glavni krivci međusobnog nerazumijevanja, nezadovoljstva i, posljedično, neuspjeha u partnerskim odnosima,..
Posebno su mi zanimljive posljednje dvije priče čije su protagonistkinje rođene sestre. U njima je vidljiva direktna veza i snažan uticaj odrastanja i porodičnih odnosa, konkretno bračnih odnosa među roditeljima na njihove kasnije ljubavne „anomalije“, ali i mnoge druge odluke, što je, svakako, vrijedno dodatnog razmišljanja kojem se autorka ne prepušta.
Željela sam s vama podijeliti još dva zapažanja. Jedno je potpuno uništavanje libida i obesmišljavanje seksualnosti traženjem rezultata HIV testa neposredno prije samog čina seksa. Nisam ja sad neka puritanka (ne bih imala troje djece da jesam 😊) kojoj je stran koncept seksa za jednu noć i prosto zadovoljavanje potreba, nekontrolisana snažna požuda i strast, a pogotovo prevencija i briga o zdravlju, ali strahujem da će naša djeca sutra imati sve više ovakvih hladnih „poslovnih aranžmana“. Drugu misao sam u međuvremenu zaboravila, dodaću naknadno ako se sjetim.
Sve u svemu, solidno, može proći, pogotovo što se, vjerujem, mnoge žene mogu prepoznati vjerovatno u više različitih situacija u kojima se našla svaka od protagonistkinja. Mene, s druge strane, nije dotakla. Mislila sam i da odustanem nakon druge priče, ali em što imam OCD pa me poslije muči kad neku knjigu ne završim, em što zaista nije u pitanju zahtjevno niti toliko nezanimljivo štivo da bih ga poslije kvalifikovala kao izgubljeno vrijeme.
Ljudska posla
Nije ovo knjiga neke velike književne vrijednosti, odmah da završim s tim. Tema jeste aktuelna i važna, to je neosporno, ali nisam sigurna da je autorka uspjela poslati poruku koju je namjeravala. Nisam zadovoljna. Dakako, pitka je, brzo se pročita, podstiče na razmišljanje, sve to stoji, ali moj sveukupan utisak je prilično mlak. Bez namjere da potcijenim dobre namjere koje su jasne i ciljale su ka tzv. društvenoj angažovanosti, ovo štivo ne zahtijeva mnogo misaonog naprezanja, prolazno je, ostalo je na nivou onog „za plaže“.
Shodno svim tim „me too“ i sličnim pokretima, izražavanjem sopstvenog mišljenja na tu temu, u stalnom sam riziku da budem etiketirana kao muški šovinista, stoga ću ga i sad zadržati za sebe. Nažalost, čak i knjige poput ove su samo bezuspješan pokušaj, pritom vrlo neubjedljive argumentacije, podsticanja na konkretnu akciju. Što je velika šteta. Da bi feminizam izazvao snažnu reakciju, mora da bude temeljniji, ozbiljniji, ubjedljiv do boli.
Podsjeća na seriju The Morning Show koja je, doduše, daleko kvalitetnija, pa eto lijepe preporuke ako niste imali priliku da je pogledate.
Lovac u žitu 