Zašto se niste ubili?
Knjiga Poljaka Tadeusa Borovskog, preciznije Sejranovićevo predstavljanje ovog djela, je na mene ostavilo vrlo upečatljiv utisak. „Kod nas u Aušvicu“ bilježi autobiografska logoraška iskustva samog autora, opisuje mnoge nepojmljive strahote koncentracionih logora i živote koji su se pretvorili u apsurd. To više i nisu bili ljudi, to su bile životinje spremne na sve ne bi li preživjele. Upravo to je najveći zločin u čitavoj priči o logorima. Nije to bilo: na jednoj strani zli SS-ovci, a na drugoj jadni ljudi što se bore za život s kakvim-takvim ostacima ljudskosti. Ne, to je bio čitav jedan svijet gdje vladaju bezumna, normalnom čovjeku neshvatljiva pravila koja su tjerala obične ljude da se međusobno ubijaju, kolju, siluju, cinkare jedni druge za koricu kruha. Jedan će otac prijaviti i svojeručno objesiti vlastita sina zato što je „švercao kruhom“. Preživjevši nešto najstrašnije u povijesti čovječanstva, izbjegavši plinske komore u nacističkim logorima, Borovski, informiše nas Sejranović, dobija dijete da bi ubrzo nakon toga svojevoljno gurnuo glavu u plinsku pećnicu i ubio se u dvadeset osmoj godini života. Nema zločina koji čovjek ne bi učinio da se spasi. Spasivši sebe, čovjek izvršava zločine zbog sve beznačajnijih razloga, potom ih izvršava iz obveze, zatim iz navike, na kraju pak – ugode. Niko ne zna šta se krije u čovjeku i na šta je spreman da bi preživio.
U odnosu na prethodni paragraf, u knjizi Zašto se niste ubili se ne sreću primjeri ovakve psihologije logoraša, odnosno tek u nekoj usputnoj rečenici, namjerno zapostavljeni. Svjesni izostanak bavljenja dubljom analizom gore spomenutih slučajeva (za koje predviđam da su bili pravilo, a ne izuzeci) veliki je minus ovom djelu. Naravno, Viktor Frankl je pokušao naučenim naučnim okom što više da objektivizuje i racionalizuje sopstveno iskustvo kako bi napisao knjigu koja će dati uvod u logoterapiju kao važan psihoterapeutski pravac. I to je upravo ono što ova knjiga jeste, samo uvod, ovlaš načeta tema koja se „previše“ (posvećenim brojem stranica, ne i kvantitetom iskustava u koncentracionim logorima), faktografski bavila odabranim slikama iz perioda boravka u logoru, a premalo i često konfuzno (za nekog bez dubljeg poznavanja psihijatrije i neurologije) samim praktičnim aspektima pomoći onima koji su preživjeli logorske strahote ili se bore s drugim velikim traumama. Štaviše, nisam sigurna da se uopšte objašnjava svrha samog pitanja Zašto se niste ubili? u cjelokupnom procesu logoterapije (osim kontekstualno što se vrlo lako može i propustiti). Dakle, neću da budem sad neki kritičar, ali mi ovo izgleda tek kao manifest, sažetak neke daleko obimnije i detaljno razrađenije knjige koju bih voljela da sam pročitala. Naravno, neosporan je kvalitet i vrijednost koju je ovim djelom Frankl dao samoj tematici traganja za smislom života kao svrhom i najznačajnijim stepenom samoostvarenja. Tome je nesumnjivo dao ogroman doprinos zbog čega ova knjiga treba biti obavezno štivo za adolescentsku populaciju.
Zašto se dete kuva u palenti?
Pročitajte Oliverine i Tijanine sjajne utiske, da ih ne ponavljam samo drugim riječima. Doduše, za razliku od recimo Blizanačke trilogije s kojom je, između ostalih porede (a važno je spomenuti zbog sličnosti „poetike“ i neprohodnosti), ova je još i razumljiva. Svakako je djelo zbog kojeg se ne osjećate nimalo ugodno dok ga čitate. Snažne i vrlo plastične slike izazivaju neprijatnost jer imate utisak da ste voajer jedne vrlo neprimjerene intime. Mučna i drugačija i svakako ne nešto što volim i što bih preporučila svakome, samo određenom tipu čitalaca i ljudi.
Tijanini utisci
Šta treba da se zna o ovoj knjizi?
– opravdava svoj naslov u potpunosti
– može da se proleti za sat, najviše dva
– posle može da se čita još nekoliko puta, kao što će se i desiti, ako mene pitate.
„Zašto se dete kuva u palenti“ je delimično autobiografsko štivo (bez mnogo nade držim palčeve da je taj udeo autobiografskog što manji u onim najtraumatičnijim delovima) o devojčici koja odrasta u porodici rumunskih cirkuzanata koji su pobegli na Zapad. Porodica je krajnje disfunkcionalna, puca po svim šavovima („moja porodica se na Zapadu razbila ko staklo“), i devojčica i njena sestra izložene su zanemarivanju, zlostavljanju i svim vrstama zloupotrebe. Tematski, dakle, ovo definitivno spada u misery porn, megapopularni žanr (pseudo)autobiografskih štiva o tome šta se sve nekome grozno može desiti u životu, i žanr koji uglavnom onako iz dubine duše prezirem i izbegavam. Međutim, formalno? E, formalno je sasvim druga priča. „Zašto…“ je, naime, koncipiran gotovo kao poema u prozi, niz fragmenata u kojima vidimo život devojčice prelomljen kroz prizmu njenog očuđujućeg dečjeg viđenja, jezički sveden na kosti i tetive. A uprkos tome sa raskošnim, strašnim i prelepim slikama. Pojedine rečenice su grafički izdvojene, što verzalom, što izdvajanjem iz ostatka teksta, neki motivi se ponavljaju i variraju, i sve zajedno zaista više ostavlja utisak narativne poeme nego romana. Ovde nema ni samosažaljevanja ni brze hrane za čitalačke voajere, samo jedna, prečišćena i zgusnuta, osobena vizija sveta. U pogovoru se kao moguće tačke poređenja pominju Kosinski (ne znam, možda) i Agota Krištof (definitivno). Ali meni je od prvih strana u glavi kljucao osećaj da sam se sa ovim glasom negde već susrela i u jednom trenutku je samo kliknulo: Garavi sokak Mike Antića, sa istim čudesnim jezičkim slikama, istim prisno-odbojnim odnosom prema Bogu, istim crnim humorom, sa istom potresnom iskrenošću, iz iste pozicije marginalizovanog i bespomoćnog deteta, ali pomerena u još oporije i beznadežnije.
I moram da kažem da je ovako sjajna (i dobro prevedena, hvala Bojani Denić) knjiga zaslužila mnogo bolju opremu, počev od naslovne strane pa do preloma i korekture. Rekao bi čovek da za knjigu koja ima ovako fenomenalan i upečatljiv naslov ne može da se napravi loša naslovna strana ALI ETO.
Lovac u žitu 