Sjajno mjesto za nesreću

Naslovna fotografija: Sova.rocks

Pa, ovo je genijalno! Ja sam najiskrenije oduševljena. Tako pitko, moderno i jednostavno napisano, čita se s lakoćom i uživanjem pritom nevjerovatno brzo. Međutim, to apsolutno ne znači i da je površno. Naprotiv, izuzetno slojevit roman koji je pokrio mnogobrojne teme. Ona najvažnija je život imigranata u Parizu, ali onaj stvarni, realni, pravi pravcati život. Jedan, neću reći drugačiji Pariz, svakako ne onaj na koji smo navikli kao stranci, turisti, konzumenti umjetnosti. Nema ovdje romantičnog grada svjetlosti i ljubavi, onog boemskog Hemingvejevog „pokretnog praznika“, Pariza iz perioda zlatnog doba umjetnosti ili onog koji miriše na svježe kroasane, sir i vino, onog koji vrvi od raskošnih haljina vrhunskih modnih dizajnera i slično. Ovo je Pariz sa svim njegovim mračnim ulicama koje smrde na mokraću i fekalije, Pariz sumnjivog morala, Pariz sa svojom ksenofobijom i surovom migrantskom politikom u kojoj se stranci liječe kod veterinara i dovijaju na svakojake načine kako da prežive krijući se u mišjim rupama ili čekajući presude o svojim sudbinama dok trunu po vlažnim i hladnim zatvorskim ćelijama,..

Junak romana egzistira od milostinje koju zaradi kao ulični karikaturista koji se dok crta stalno obazire da ga neće pretući pripadnici klana čiju teritoriju je zauzeo ili da ih sve zajedno neće najuriti policija, živi u stanu pretrpanom ciganima harmonikašima i balkanskim sapatnicima koji su došli naći svoju sreću u gradu „blagostanja“, u stanu čiji toalet nije u funkciji, sa cimerima koji ne prežu ni od ilegalnih radnji kako bi preživjeli. Karakaš zadivljuje svojom inteligencijom i zapažanjima, britkošću jezika, spektrom živopisnih likova i humorom, onim zdravim, humorom na sopstveni račun, onim proizišlim iz svakodnevne surovosti ljudske tragedije. Sve to začinjeno je sirovim scenama seksa u njemu svojstvenom stilu, sočnom i eksplicitnom.

Foto: Rs.n1info.com

Ako je tačno da postoje gradovi koji tolerišu ekscentričnost u smislu da izvjesna anonimnost omogućava usvajanje različitih vrijednosti i eksperimentisanje sa sposobnostima, onda Karakaševi izuzetno zanimljivi likovi potvrđuju da je, uprkos njihovim tragikomičnim životnim okolnostima, Pariz zapravo jedan od takvih nuklearnih reaktora ljudske kreativnosti. Znam da je u najmanju ruku okrutno, ako ne i nehumano, svakako površno ovo što ću sad napisati, ali iako pridošlice (povremeno) proguta i iscijedi mračna strana metropole, ostaje činjenica da je ona istovremeno iznjedrila jedan ovakav roman i smatram da je to vrijedno takve žrtve.

Vrlo oštra i ozbiljna kritika savremene Evrope zatrovane diskriminacijom i rasizmom, izuzetno kompleksno i zrelo djelo, potrebno i važnije nego ikad. Karakaš je neizmjerno simpatičan pripovjedač koji je u ovo utkao mnogo autobiografskih elemenata jer u suprotnom teško da bi ovo bio ovako živ i dinamičan roman iz kojeg na sve strane kipi sam život. Osim toga, Karakaš je majstor dijaloga! Komične situacije kojima se smijete na sav glas i od sveg srca pomažu vam da “svarite” mučne i teške sudbine zbog kojih biste najradije gorko zaridali. “Sjajno mjesto za nesreću” je jedan PREsjajan roman!