Knjige koje volimo

Naslovna fotografija: Kultivisise.rs

Ovih dana je na fejsbuku bio aktuelan izazov da navedemo deset omiljenih knjiga, knjiga koje su nam značile, koje su nam iz nekog, samo nama poznatog razloga prirasle (k) srcu, koje su izazvale određenu emociju zbog koje ih ne zaboravljamo. Mnogi istinski zaljubljenici pisane riječi su naveli da je nemoguće odabrati samo deset najdražih i uprkos tome što se takve liste tokom vremena neminovno mijenjaju jer toliko toga tek treba da otkrijemo, odlučila sam zapisati neka svoja zapažanja na ovu temu. Odmah da napomenem da uzorak na osnovu kojeg iznosim ove stavove uopšte nije reprezentativan, niti je ovo namjenski rađeno, unaprijed osmišljeno i metodološki korektno postavljeno istraživanje. Ovo su tek moji subjektivni utisci u cilju pisanja teksta i davanja preporuka naslova koji zaslužuju našu pažnju. Novosastavljena lista je samo dokaz kako se, inače, prave slične liste koje nas, mahom, ostave zatečene.

Inače, pratila sam objave nekih 35 prijatelja koji su odlučili učestvovati u ovoj igri. Među njima su profesori srpskog jezika i književnosti, lektori, knjižari i bibliotekari, novinari, službenici za odnose s javnošću, ekonomisti, pisci i pjesnici, filozofi i sociolozi, teatrolozi i scenski dizajneri, izdavači, magistri i doktori nauka. Jedina osobenost koju sam uočila, a koja napominjem, nije nužno nikakvo pravilo, prosto mi je zanimljiva i logična je da su anglisti navodili više knjige sa engleskog govornog područja, srbisti su se mahom opredijeljivali za domaće velikane književnosti, dok su srca bibliotekara osvajali latinoamerički pisci. Ovo nam samo objašnjava da ne možete među omiljenim piscima i/ili knjigama navesti recimo Pekića, ako ga nikad niste čitali, te da su veće šanse da će se među vašim omiljenim djelima naći jedno Hemingvejevo budući da ste pročitali kompletan njegov opus u odnosu na, na primjer, Ljosu čiju ste jedva jednu knjigu završili. Ujedno, na osnovu ovakvih preferencija čitalaca ne treba da nas iznenađuju liste koje slave isključivo Orvelovu 1984, Anu Karenjinu, Mobija Dika,..

Foto: Lični album

Dakle, bez dalje gnjavaže, slijedi pregled najčešće biranih autora i njihovih djela, bez posebnog i značajnijeg redoslijeda (ponovili su se najmanje 3-5 puta):

Branko Ćopić (Ježeva kućica, Bašta sljezove boje, Magareće godine, Pionirska trilogija)
Dž.R.R. Tolkin, Gospodar prstenova
Meša Selimović, Tvrđava
Ivo Andrić (Prokleta avlija, Travnička hronika, Jelena, žena koje nema, Gospođica)
DŽ.R.R. Martin, Igra prestola
Fjodor Mihajlovič Dostojevski (Zločin i kazna, Braća Karamazovi, Zli dusi, Poniženi i uvređeni)
Herman Hese (Igra staklenih perli, Sidarta, Demijan, Stepski vuk, Narcis i zlatousti)
Miloš Crnjanski (Seobe, Priče o muškom, poezija, sve)
Antoan de Sent Egziperi, Mali princ
Gabrijel Garsija Markes (Sto godina samoće, Ljubav u doba kolere)
Sabato (Tunel, O junacima i grobovima)
Ante Tomić, Čudo u Poskokovoj Dragi
Džulijan Barns, Šum vremena
Čimamanda Ngozi Adiči, Purpurni hibiskus
Goran Petrović, Sitničarnica kod srećne ruke
Tanja Stupar Trifunović, Satovi u majčinoj sobi
Pekić (Zlatno runo, Besnilo, Godine koje su pojele skakavci, Vreme čuda)
Danilo Kiš (Rani jadi, Čas anatomije, Enciklopedija mrtvih, Grobnica za Borisa Davidoviča, Peščanik)
Daglas Adams, Autostoperski vodič kroz galaksiju
Milan Kundera (Nepodnošljiva lakoća postojanja, Smiješne ljubavi, Besmrtnost)

Čitalački ukus potvrđuje univerzalnost tema, umjetnički kvalitet, bezvremenost, odnosno neprolaznu vrijednost klasika svjetske književnosti. Zanimljivo je da se na listi našla i naša sugrađanka Tanja Stupar-Trifunović, dobitnica evropske nagrade za književnost i to sa svojim nadasve liričnim romanom Satovi u majčinoj sobi. Meni je to najprijatnije i najdraže iznenađenje iako lično obožavam njenu poeziju, pogotovo kad je ona čita. Takođe mi je mnogo drago što su srca čitalaca osvojili Purpurni hibiskus i Šum vremena, jer znam da je to djelimično i rezultat mog uticaja i navaljivanja na poznanike da pročitaju ove dvije sjajne knjige. O Tvrđavi i Malom princu suvišno je trošiti riječi, a moram priznati da sam, takođe, iznenađena koliko ljudi voli Sitničarnicu kod srećne ruke i zapravo sam presrećna što mnogi znaju za ovu posebnu i vrlo šarmantnu i neponovljivu knjigu. Sabata sam otkrila tek ove godine zahvaljujući Klubu knjige i baš me je oduševio i planiram pročitati sve što je kod nas prevedeno, a Čudo u Poskokovoj Dragi je samo podstrek Saneli Babić da Tomića pod hitno dovede u Banjaluku, evo ja se nudim za svu logističku pomoć u vezi sa organizacijom tog događaja, kao i moralnu podršku za očuvanje njegovog braka.

Foto: Lični album

Sad slijedi lista još nekih popularnih knjiga koje su nas odabrale, manje nego ranije navedene, ali i dalje vrijedne pomena. To su, opet, bez redoslijeda:

Miljenko Jergović (Dvori od oraha, Ruta Tannenbaum, Inšallah, Madona, inšallah)
Semjuel Beket, Čekajući Godoa
Džonatan Franzen, Sloboda
Džejms Džojs, Uliks
Oskar Vajld, Slika Dorijana Greja
Momo Kapor (Beleške jedne Ane, Halo, Beograd)
Alesandro Bariko, Svila
Mihail Bulgakov, Majstor i Margarita
Haruki Murakami (Norveška šuma, Kad padne noć, Kafka na obali)
Džejn Ostin, Ponos i predrasude
Boris Pasternak, Doktor Živago
Borisav Stanković, Nečista krv
Harper Li, Ubiti pticu rugalicu
Kristijana F., Mi djeca s kolodvora Zoo

Nakon završnih razmatranja, navešću vam i još neke naslove koji su se našli na listama omiljenih knjiga, više kao prijedloge za razmatranje, jer ja ću sigurno mnogima od njih dati šansu, ako već nisam. Prije toga, moram dodati da je poezija slabije navođena, ali među pjesnicima koji su se istakli, odnosno ponovili su Edgar Alan Po, Vasko Popa i Česlav Miloš. Kad je u pitanju savremena literatura, mnogi bestseleri su, takođe, našli put do srca naših čitalaca, a među onima koji su se izdvojili spomenućemo Haleda Hoseinija i njegovog Lovca na zmajeve, švedskog blogera Frederika Bakmana i šarmantnog Čovjeka po imenu Uve, ekscentričnog Norvežanina, Erlenda Lua, kao i uspješno ekranizovanu Kradljivicu knjiga. Ne smijemo zaboraviti ni na domaću književnu scenu koja sve više plijeni svojim temperamentom i na one koji je svesrdno pomažu i promovišu. Stoga, neka vam negdje u uhu ostanu i sljedeća imena: Bekim Sejranović, Dario Džamonja, Marko Tomaš, Dubravka Ugrešić, Damir Karakaš. Našli su se na listama i Ep o Gilgamešu, Ramajana, Niče, Platon, nezaobilazna Agata Kristi,..

Foto: Lični album

Za kraj, nemojte da vas obeshrabri to što se među izdvojenim naslovima nije našla vaša najomiljenija knjiga svih vremena, nije ni moja, pa šta, ili upravo suprotno, navedene su neke koje nikako ne podnosite. Usudite se nekad pročitati i nešto što inače sami nikad ne biste pokušali. Možda se upravo među takvim knjigama krije vaša nova najdraža, ona koju ćete svima poklanjati svake prigodne prilike. Obavezno javite svoje favorite.

I kao što obećah, evo još nekih romana za koje vjerujem da su vrijedni našeg vremena:

Igor Kolarov, Agi i Ema
Džim Krejs, Posle smrti
Timur Vermes, Opet on
Nikola Leka, Hotel Borg
Gistav Flober, Madam Bovari
Džon Vilijams, Stoner
Barbara Kingsolver, Biblija otrovne masline
Lorens Darel, Aleksandrijski kvartet
Margerit Jursenar, Hadrijanovi memoari
Vladimir Nabokov, Lolita
Bekim Sejranović, Nigdje, niotkuda
Damir Karakaš, Sjećanje šume
Milorad Pavić, Predeo slikan čajem
Irving Stoun, Žudnja za životom
Džon Fante, Čekaj do proljeća, Bandini
Žoze Saramago, Smrt i njeni hirovi
Rju Murakami, Audicija
Pol Oster, Mr. Vertigo
Bret Iston Elis, Psiho
Knut Hamsun, Glad
Margerit Diras, Ljubavnik
Miroslav Krleža, Na rubu pameti
Dejvid Kuper, Antipsihijatrija
Goran Čučković, Jedenje bogova
Amos Oz, Priča o svjetlosti i tami
Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba
Ivo Brešan, Božija država 2054.
Hulio Kortasar, Školice
Silvija Plat, Stakleno zvono
Marija Jurić Zagorka, Grička vještica
Kristof Ransmajer, Atlas uplašenog čoveka
Džon Stajnbek, Istočno od raja
Tomas Vulf, Pogledaj dom svoj, anđele
Arundati Roj, Bog malih stvari
Kiran Desai, Halabuka u voćnjaku guava
Tomas Bernard, Gete na samrti, Moje nagrade
Renato Baretić, Osmi povjerenik
Kazuo Išiguro, Ostaci dana
Malkolm Lauri, Ispod vulkana
Karl Jaspers, Šifre transcendencije

Pet najčitanijih knjiga u 2017. godini

Naslovna fotografija: Psfilmfest.org

Bolji naslov bi svakako bio pet knjiga koje smo najviše preporučivali jedni drugima unutar naše fejsbuk grupe Klub knjige BiH ili pet knjiga o kojima smo najviše razgovarali. Naravno da se ovdje ne radi ni o kakvoj stvarnoj statistici već o mojoj subjektivnoj procjeni na osnovu koje mogu slobodno reći da je najveći broj članova naše grupe (makar onih aktivnih) pročitao ovih pet knjiga u toku prošle godine i imao pozitivno mišljenje o njima.

Foto: Lični album

Dakle, ukoliko ste u potrazi za laganim i pitkim, nikako plitkim štivom uz koje ćete se opustiti, nasmijati, ali i rasplakati, na pravoj ste adresi. Ono što je zajedničko svim ovim naslovima je da se brzo čitaju i da se nakon čitanja osjećate dobro, jer vas inspirišu da budete bolji ljudi.

Foto: Lični album

Garantujem vam da će vas, ako ne sve, onda najmanje četiri od ovih pet toplih, zabavnih, neopterećujućih, nježnih i smislenih knjiga oplemeniti. Prema tome, ovo je pet knjiga za svačiju dušu. Uživajte.

Svila

Kakva divna priča! A tek kakav neočekivani šlag na kraju! Prosto moram izraziti sopstveno oduševljenje ovim djelom, ali i autorom i stilom pisanja. Pitka i lagana, knjiga koja se čita u jednom dahu!

Foto: Facebook.com

Pisana lirično, naizgled jednostavno, a zapravo vrlo bogato (što i jeste odlika velikih pisaca da sa što manje riječi kažu sve), radnja se odvija polako, bez uzbuđenja i drame, a atmosfera je sve vrijeme prijatna, makar sam ja bila opuštena čitajući je. I onda, na pretposljednjoj stranici, suze,.. Suze usljed spoznaje kako je ljubav veličanstvena i velikodušna.

Posebno je zanimljivo na koji način autor ponavlja opis putovanja glavnog junaka u Japan mijenjajući samo jednu riječ što cijeloj priči daje posebnu čar jer, između ostalog, ukazuje na činjenicu da vrijeme neumitno prolazi ne mijenjajući motive našeg protagoniste.

Ovo je priča o francuskom trgovcu svile koji, usljed zaraze svilenih buba koja je zahvatila cijeli svijet, kreće na put u Japan u kojem je ova prodaja nezakonita. „Bilo je to 1861. Flober je upravo pisao Salammbo, električno osvjetljenje je još uvijek bilo samo pretpostavka, a Abraham Linkoln, s druge strane okeana, vodio je jedan rat čiji kraj nikad neće dočekati.”

Foto: Lični album

Ipak, sigurna sam da svojevrsni uvid u istorijski razvoj evropske industrije svile nije ono zbog čega nam je, nakon čitanja ovog neobičnog i izuzetnog štiva, toplo oko srca. Ono što nas očarava je zapravo čežnja, zatim ona, svima nama dobro poznata, „nostalgija za nečim što nikad nećeš proživjeti“ i, konačno, sama ljubav u njenom najpotpunijem obliku. Odavno nisam pročitala nešto ovako nježno, drugačije i gotovo savršeno! Nemate izgovor da ne nađete tih sat vremena koliko vam treba da pročitate nepunu 101 stranicu za osjećanje koje traje. I traje. Uživajte!

Čudo

Agi je kao i svaki drugi dječak, dječak koji voli sladoled, Ratove zvijezda, kompjuterske igrice, psa po imenu Dejzi. Dječak koji ima svoje strasti i strahove, svoje snove i dileme, svoje želje i probleme. Međutim, Agi naizgled i nije sasvim običan, jer je rođen sa teškim deformitetom lica zbog čega ga se mnogi plaše, snebivaju i tretiraju kao nekog s posebnim potrebama. Ipak, Agi je po mnogo čemu zaista poseban. Suočavajući se sa tuđim predrasudama i sopstvenom nesigurnošću, odrastajući u stabilnoj porodici punoj ljubavi i podrške, Agi dokazuje svoju hrabrost i uspješno se nosi sa bremenom odrastanja dodatno otežanim posebnim okolnostima.

Foto: Lični album

Čudo je jedna topla i pozitivna priča puna velikih ljudskih poruka. Priča koja nas podsjeća na univerzalnu istinu da svi u osnovi imamo iste potrebe, potrebe za prihvatanjem i razumijevanjem.

Svima nam je poznato kako djeca znaju biti surova, a svojom brutalnom iskrenošću, te nesputanim emocijama i reakcijama u stanju da povrijede i bez stvarne namjere. Koliko li je tek onih koji svoju nesigurnost kriju iza agresivnog ponašanja. Srećom, na ovom svijetu još postoji dovoljno obazrivosti i onih koji će prigrliti sva nježna i krhka, nejaka dječija pleća. Ova knjiga ide i dalje od toga. Ona nas podsjeća da nikad ne možemo biti previše dobri i podstiče da budemo i „bolji nego što je neophodno“.

Ovo je istovremeno i jedno vrlo zabavno i duhovito štivo, pisano jednostavnim i neuštogljenim stilom na vrlo zanimljiv način, iz ugla nekoliko desetogodišnjaka i tinejdžera. Nije lako staviti se u datu perspektivu i ostati podjednako uvjerljiv, ali autorki to očigledno polazi za rukom. Ova knjiga bi trebala biti obavezna lektira za učenike osnovnih škola, ali ne bi trebala zaobići ni (njihove) roditelje.

Foto: Facebook.com

Ako ste u mogućnosti, pročitajte je u originalu, tj. na engleskom, jer ne bi trebalo biti teško. Meni lično je prevod malo pokvario doživljaj. Razumijem ja žargon mlađih (američkih) generacija, ali ne i svojevrsno dodvoravanje njihovoj terminologiji. Da ne budem pogrešno shvaćena, prevod je više nego korektan, ali znate kako kažu. Prevod je kao žena: ako je vjeran nije lijep (i obrnuto). Ima nekih bukvalnih i ne baš najsrećnijih izbora. Valjda smo previše bombardovani elementarnom nepismenošću sa svih strana, pa je opravdano da makar u, uslovno rečeno, književnim djelima očekujemo besprekoran i čist jezik. Pored prevoda zasmetala mi je i doza komercijalnosti koju sam osjetila. Ipak, vrijednost ovog djela je neosporna.

Čovek po imenu Uve

Uve je pripadnik starije generacije koja je navikla da radi, a kojeg šalju u prijevremenu penziju. On je samotnjak naučen da poštuje pravila i živi u skladu s njima. Povučen od malih nogu, od oca je naučio jednu važnu lekciju, a to je da ne govori o tome šta rade drugi. Ćudljiv i lojalan lokalnom proizvođaču automobila. Čovjek koji ne razumije fasciniranost modernim tehnologijama, čovjek kojem nikad nije bilo teško da radi i zaradi od sopstvenih ruku, čovjek koji, štaviše, voli da majstoriše, popravlja, sagradi i cijelu kuću ako treba. Osim toga, Uve je čovjek koji čitav život voli jednu Sonju, ženu u koju se zaljubio čim ju je sreo i koju nikad nije prestao da voli.

Foto: Facebook.com

Ovo je knjiga kojoj treba dati šansu. Čovjek po imenu Uve je čak i mene u početku nervirao, najviše zbog toga što sam prepoznala namćora sebe u njemu, što je svakako bolje nego da sam ostala ravnodušna. Bilo je i nekog nepotrebnog „dramskog“ ponavljanja na početku. Ipak, niz komičnih situacija i uopšte jedan kvalitetan i zdrav humor, kao i suze na samom kraju dovoljni su razlozi za preporuku.

Foto: Europeonscreen.org

Obavezno pogledajte i sjajnu ekranizaciju ovog bestselera. Mene je film mnogo više dotakao i rasplakao. Ipak je u pitanju evropska kinematografija, a neće odmoći ni činjenica da je bio nominovan za Oskara u kategoriji najboljeg stranog filma.

Pas

Uprkos opštem sviđanju, nisam od onih koje je Pas raspametio i pomalo mi je žao što ne dijelim slično oduševljenje sa većinom i već sam se zabrinula da sa mnom nešto nije u redu. Nije loša naravno, fina je, ali je daleko od spektakularnog. Štaviše, pojedini dijelovi/rečenice su mi zvučale kao plaćeni tekstovi za udomljavanje pasa. Možda su je previše i nahvalili, zapravo jesu sigurno, pa sam imala prevelika očekivanja, a možda sam ja stvarno samo jedan veliki cinik.

Foto: Facebook.com

Ipak, budući da je tolike meni drage ljude razašila i ispomijerala, vrijedi vašeg vremena. Inače, govorim o preporukama strastvenih i ozbiljnih čitalaca koji ne čitaju manje od 50 kvalitetnih knjiga godišnje. Oduševljenje naše izuzetne članice možete pročitati na ovoj adresi.

Agi i Ema

Konac djelo krasi. Namjerno sam ostavila ovu knjigu za kraj, jer je ona van svake konkurencije. Kako je ovo samo slatka i smiješna priča. Istovremeno predivna i pomalo tužna. Prijateljica Sandrijela koja nam ju je prva predložila u Klubu knjige uporedila ju je sa Malim princem i potpuno je u pravu.

Agi i Ema su savremeni Mali princ, još aktuelniji, relevantniji i dirljiviji. Moja šestogodišnjakinja i ja smo se smijale baš glasno, od sveg srca. Mene je, naravno, poprilično i uzdrmala. Nemojte slučajno da je propustite!

Ovo je jedna toliko posebna knjiga da jedva čekam sutra ponovo da je pročitam. Kad sam rekla drugoj prijateljici kako mi je malo bezveze da istu knjigu pročitam dva puta u jednom danu, rekla je da bi ovu knjigu stalno nosila sa sobom i citirala okolo. Eto koliko je genijalna! Toplu preporuku naše drage Lovily možete pročitati ovdje.

Foto: Lični album

Za sam kraj, mogla bih vam reći da ih ne kupujete, jer smo ih mi pokupovali i rado ćemo vam pozajmiti da pročitate, ali velika je šansa da ćete željeti da imate svoj primjerak ili ćete ih čista srca poklanjati svim dragim ljudima. Ovo nije reklama, ali, vala, koliko smo ih promovisali, zaslužili smo da nas izdavači ovih knjiga makar pohvale.

Zašto volim Lovca u žitu?

Naslovna fotografija: Huffingtonpost.com

Lovac u žitu je jedno od mojih najomiljenijih djela ikad. Bilo i ostalo. Pročitala sam ga u originalu sigurno tri-četiri puta, ali u posljednjih petnaestak godina nikako. I nedavno odlučim da mu se opet vratim, da provjerim dijelim li još uvijek isto oduševljenje. Priznajem, pomalo sam strijepila. Srećom, stvarno nije bilo razloga. Ovog puta odlučila sam da pročitam prevod Flavi(j)a Rigonata u Lomovom izdanju, povremeno konsultujući izvorni tekst (na engleskom jeziku).

Ovo je sigurno i najbolji roman svih vremena napisan u prvom licu. Ukoliko uživate u čitanju i pisanju, vjerovatno ste često nailazili na onaj savjet upućen piscima u nastajanju da napišu knjigu kakvu bi i sami željeli da pročitaju. Ja stvarno volim da čitam svašta, ali ovo je jedina knjiga koju bih voljela da sam napisala i Selindžer je jedini pisac kojeg bih voljela da sam upoznala.

Holden Kolfild je, naravno, bio i moj alter-ego u tinejdžerskim danima i vjerujem da sa svima onima koji u nekom periodu svog života nisu bili Holden nešto ozbiljno nije u redu. Ili pripadaju onoj drugoj strani s kojom ne želim da imam puno posla. Šalu na stranu, planetarna popularnost ovog djela koja ne opada ni nakon više od šezdeset godina potvrđuje njegovu vrijednost. I kao sa svakim kultnim klasikom, normalno je da Selindžerov Lovac, uprkos velikom broju poštovalaca, nije naišao na opšte prihvatanje ili je, takođe uobičajeno, izazivao ekstremnu odbojnost. Naravno, iz naslova je jasno da se neću baviti ovom drugom grupom čitalaca kojima je Holden Kolfild samo obični isfrustrirani iritantni bezveznjaković.

Foto: Huffingtonpost.com

Mislim da nema potrebe prepričavati ili analizirati Lovca, jer svi manje-više znaju da on, između ostalog, predstavlja odrastanje jednog mladog čovjeka i bolne spoznaje koje ovaj proces sa sobom neminovno nosi, kao i to da je njegov glavni junak oličenje bunta protiv licemjerja i laži, koji ne želi da se prilagodi sistemu vrijednosti takvog izvještačenog društva. Kvalitet ove, nekad zabranjivane knjige zbog vulgarnog rječnika i navodno kontroverznih – prije bih rekla tabu – tema/stavova, danas neizostavne školske lektire (konačno nešto adekvatno i prijemčivo u srednjoškolskom uzrastu) ogleda se i u činjenici da je Selindžer uhvatio ono opšteljudsko i opštevremensko, odnosno probleme mladih ljudi koji su očigledno isti bez obzira na vrijeme i mjesto njihovog odrastanja.

Pisana autentičnim kolokvijalnim stilom, odnosno vrlo jednostavnim jezikom koji otkriva neke univerzalne životne istine, ova knjiga na nešto više od dvjestotinjak stranica pokriva cijeli spektar emocija i oscilirajućih raspoloženja svakog adolescenta, od male nesigurnosti, neznatnog nezadovoljstva, krize identiteta i ravnodušnosti, preko ljutnje, bijesa, usamljenosti, ogorčenja i otuđenosti, sve do duboke potištenosti koja naginje ka ozbiljnoj, skoro patološkoj depresiji i samoubilačkim sklonostima.

Ono što nisam primijetila zaslijepljena emocijama koje su me preplavile tokom ranijih čitanja je koliko je ovo, zapravo, i vrlo duhovit, zabavan i komičan roman. Dakle, razlog zbog kojeg sam danas, u svojim četrdesetim, i dalje zaljubljena u genijalnog stvaraoca ovog remek-djela, je jedan sasvim novi aspekt koji se ne sjećam da sam ranije otkrila. Uprkos tome što je brutalno iskren, umoran i neshvaćen, bez želje da se uklopi u besmisleni svijet foliranata, Holden Kolfild je istovremeno duhovit, nježan i pouzdan zaštitnik djece, jedinog izvora nevinosti i humanosti na ovom svijetu. Nevjerovatno je sa koliko topline i ljubavi Holden priča o svojoj sestri čije su bezazlena otvorenost, neiskvarenost i zdrav razum jedino što ga sprečava da prosto nestane. I ta posljednja slika dok se ona vozi na ringišpilu na smeđem, olupanom starom konju u svom plavom kaputiću dok on, zanesen jednostavnošću i ljepotom tog prizora kisne, nešto je što i vama vraća vjeru ne samo u Holdenovu sreću i budućnost, nego uopšte u ljude.

Foto: Pinterest.com

Sad bih ja mogla danima citirati Holdena, ali ne znam koliko će mi to vremena oduzeti, budući da nisam pravila zabilješke gdje se šta nalazi. Ali, prije citata, sve pohvale prevodiocu na odlično obavljenom, vrlo zahtjevnom i nezahvalnom poslu, jer uvijek će se naći cjepidlake koje ne cijene tuđi rad. Vjerujem da je počastvovan što mu je ukazana jedna takva odgovornost. Istinski sam uživala, ništa manje nego kad sam roman čitala na engleskom. Inače, nije nimalo lako prevoditi toliko žargonskih izraza i ovo je jedna od rijetkih knjiga koja se komotno može prevoditi svakih nekoliko godina s obzirom na brzinu kojom mladi ljudi obogaćuju jezik slengom. Navešću samo jedan primjer: „Sjajni (engl. grand). Eto reči koju stvarno mrzim. Lažna je. Mogao bih da povratim kad god je čujem.“ Mislim da je u ranijem prevodu odabrana riječ super, a danas bi se na njenom mjestu mogle naći ekstra, vrh, top,.. Trebam li napominjati da mi se sve tri gade?

„Ima tu istine, ne kažem, ali nije baš sasvim istina. Ljudi uvek misle da je nešto sasvim istina.“

„Ljudi nikad ništa ne primete.“

„Ono što me stvarno obara je knjiga posle koje poželiš da ti je njen pisac najbolji prijatelj i da možeš da ga okreneš telefonom kad god ti dođe.“

„Kada nešto previše dobro radiš, onda, posle nekog vremena, ako ne paziš, postaneš razmetljiv. A onda već nisi tako dobar.”

„Uzmi većinu ljudi, ludi su za kolima. Pate ako ih malo ogrebu negde i večito pričaju o tome koliko milja prelaze s galonom benzina, i čim nabave nova kola, već misle kako da ih zamene za neka još novija.“

„A ja se smejem baš onako glasno, nekim glupim smehom. Mislim, kad bih nekim slučajem sedeo iza sebe u bioskopu ili negde, verovatno bih se nagnuo napred i rekao sebi da ućutim već jednom.“

„U tome je problem s devojkama – ako im se neko sviđa, bez obzira koliki je kreten, one će uvek reći da pati od kompleksa niže vrednosti, a ako im se ne sviđa, bez obzira koliko je dobar tip, ili koliko pati od kompleksa niže vrednosti, one će reći da je uobražen.“

„Ljudi nikad nikome ne prenose vaše poruke.“

„U svakom slučaju, dobro sam znao da sam kod kuće. Naše predsoblje ima neki čudan miris, kako nigde drugde ne miriše. Ne znam šta je to. Nije karfiol a nije ni parfem – ne znam šta je – ali uvek znaš da si kod kuće.“

„Osobina nezrelog čoveka je što hoće za nešto slavno da umre, dok je osobina zrelog čoveka što hoće za nešto skromno da živi.“

„Pogotovo majka, ona ima uši kao neki pas tragač. Zato sam bio maksimalno tih kad sam prolazio kraj njihovih vrata. Čak sam i prestao da dišem, Isuse. Moga oca možeš i stolicom po glavi – taj se neće probuditi, ali majka – dovoljno je da se nakašlješ negde u Sibiru i ona će te čuti.“

„Sišao sam drugim stepeništem i video još jedno „Jebi se“ na zidu. Ponovo sam pokušao da ga obrišem rukom, ali ovo je bilo urezano, nožem ili nečim. Nije moglo da se skine. Ionako je beznadežno. Da imaš i milion godina za to, ne bi izbrisao čak ni polovinu svih „Jebi se“ na ovom svetu. Nemoguće je.“

„U tome je sva nevolja. Nigde ne možeš da nađeš neko lepo i tiho mesto, jer takva ne postoje. Možeš da misliš da postoje, ali kad jednom stigneš tamo, neko će da se prišunja dok ne gledaš i naškraba ti ispred nosa „Jebi se“.“