Šostakovič protiv (šuma) vremena

Naslovna fotografija: Classical-music.com

Šum vremena mi je ubjedljivo najbolja Barnsova knjiga dosad, ujedno i ona koja me je podstakla da pročitam veći dio, ako ne i cjelokupan njegov opus. Takođe, ovo je jedna od najbolje tri knjige koje sam pročitala prošle godine (uključujući Stajnbekove Plodove gnjeva i Purpurni hibiskus Čimamande Ngozi Adiči).

Odlična priča o proslavljenom ruskom kompozitoru Dmitriju Šostakoviču i njegovom životu i umjetničkoj karijeri tokom Staljinovog režima. Centralno pitanje romana je da li umjetnik može slijediti svoju viziju u totalitarnom uređenju. Iako se zasniva na određenim stvarnim događajima iz života umjetnika, ovo nije istorijska fikcija, ali jeste priča o istoriji umjetnosti i slobode misli u Sovjetskom Savezu. Šum vremena je priča o umjetniku i njegovoj borbi ne samo sa cenzurom i represijom političkog sistema, nego i sa samim sobom, sopstvenim talentom, tom nasušnom potrebom za stvaranjem, sa savješću, strahom i uostalom granicama ličnog integriteta i života.

Barns nam daje odličan uvid u stanje Šostakovičeve svijesti, njegove najmračnije unutrašnje nemire i borbu da ostane vjeran prvenstveno samom sebi u okruženju koje svim silama, ne birajući sredstva, nastoji da ga oblikuje. Pod bremenom teških moralnih izbora, Šostakovičev kreativni um se suočava sa mučnim mislima koje osciliraju od nade do ludila. Barns otvara priču vrlo upečatljivom scenom čovjeka koji iz noći u noć s koferom u ruci, pušeći cigaretu za cigaretom, čeka da ga pokupe inkvizitori. Tokom tih dežuranja pred liftom kako bi poštedio porodicu traume, biva očevidac smaknuća mnogih „neprijatelja sistema.“ Strah i iščekivanje smrti postaju njegova svakodnevica.

Foto: Lični album

Većina mojih prijatelja u Klubu čitalaca je nakon preporuke bila oduševljena Barnsom uopšte, Šumom vremena pogotovo. Mnogi su nakon čitanja išli kupiti knjigu da je imaju u sopstvenoj biblioteci i da mogu ponovo otkrivati sve njene očaravajuće segmente. Međutim, bilo je i onih kojima je istinski čitalački užitak pokvarila činjenica što je Barns Englez. „Jedina stvar koja mi je zasmetala, zašto neko ko nema nikakve veze sa komunizmom, socijalizmom, Rusima uopšte, od svih tematika izabere baš tu! Ja tu misao ne mogu nikako izbaciti iz glave. Potpuno mi kvari doživljaj knjige. Da je knjigu napisao Rus, Bugarin, Poljak, rekla bih wow. Ali Britanac? Ta, man’te me, molim vas. Ko je živio bar malo na Zapadu (pri tom mislim na bivše kolonijalne sile) i osjetio njihovo licemjerje na koži, može još bolje shvatiti o čemu pričam.“

Iskreno, meni ovo ni u jednom trenutku nije palo na pamet. Neke priče su toliko fascinantne da prelaze sve granice. Povrh toga, ovo je tragična priča velikog umjetnika koja svojim značajem, univerzalnošću teme, ali i književnim kvalitetom prevazilazi sve okvire, pogotove one nacionalne i političke. Da pišem ovako uvjerljivo i dobro kao Barns, vjerovatno bih pisala o Tutsima i Hutuima prije nego o ovom nesrećnom ratu ovdje, na primjer. Isto tako, ni u jednom trenutku se nisam pitala šta je od svega istina, a koliko toga je plod Barnsove bogate mašte. Naime, roman je toliko izvanredan da sam bez rezerve povjerovala da se sve odigralo baš onako kako je opisano. Na momente mi je teže bilo razlučiti šta je san, a šta java, što opet pripisujem Barnsovoj vještini i svjesnoj namjeri da pred čitaoca postavi tu dilemu.

Foto: Theguardian.com

Elem, čitajući malo zapažanja pojedinih ruskih čitalaca i književnih kritičara o prijemu knjige u Rusiji, jasno je da su oni svjesni da pisac ima slobodu da, pišući o poznatim ličnostima, koristi svoju maštu i izmišlja događaje. Pored toga što Barns koristi manje ili više pouzdane istorijske činjenice, ne zaboravljaju ni na onu da je istina mnogo, ali i da je Barnsova ambicija mnogo veća od prepričavanja puke biografije, te ovo djelo nazivaju veličanstvenim. Oni kažu da se Barns, kada su u pitanju činjenice o Staljinu, Hruščovu i komunističkom režimu, nastavničkom didaktikom i pomalo dosadnom retorikom drži opštih mjesta potrebnih zapadnom čitaocu, te navode da je ova knjiga potrebna u Rusiji u kojoj se i dalje nastavljaju fascinantne diskusije o ulozi Staljina i pitanja odnosa umjetnika sa represivnom moći izvan udobnog teoretskog okvira, jer „nije život što i polje preći.“

„U umjetničkoj biografiji Dmitrija Šostakoviča, Barns prenosi ne samo svoje divljenje njegovom talentu i muzici, već i duboko razumijevanje političkog konteksta,.. Uznemirujuće očekivanje, kucanje na vratima koje izostaje, moralni izbor kao težak kompromis – to „bujanje vremena“ Barns briljantno opisuje. Barns savršeno zna rusku književnost, naučio je ruski jezik, posjetio SSSR i uostalom, imao je pravo velikog umjetnika na svoju viziju.“

„Engleski čitalac od ove knjige očekuje emotivni i psihološki kredibilitet, dok mu relevantnost misterioznih ruskih izraza ili preuzetih citata nije bitna koliko da saosjeća sa junakom. Ruski čitalac, pored istih uslova od ove ozbiljne knjige zahtijeva još jedan, ne manje ozbiljan – istinitost opisane ere, tačnost podataka,.. Za Engleza ovo je priča o apstraktnom umjetniku u lošem vremenu. Za nas je ovo roman o našem rodnom Šostakoviču, našoj krvi, našem rodnom paklu XX vijeka i teško strancu koji se obaveže da priča o tome, jer jedna netačnost neće spasiti roman u našim očima. Odmah ću reći da Barns (nježan i strastven poznavalac svega ruskog) ovaj drugi zadatak savladava iznenađujuće čisto i što je još važnije, u velikoj mjeri prevazilazi očekivanja. Šum vremena je bezuslovna oaza za filologa.

Šum vremena je raj za ljubitelje muzike. Očigledno je da iskrivljeni, atonični i složeni ritam teksta direktno upućuje na simfonije Šostakoviča, navodi i reprodukuje njihov stil u riječi. Veličanstvena, delikatna knjiga koja dozvoljava – više od toga, uporno nudi – mnogo opcija za čitanje i razmišljanje. Međutim, možda i najvažnija vrijednost ove knjige sada i ovdje je njena oštra, skoro bolna relevantnost za ruskog čitaoca. Šta smo spremni da platimo za ugodan život za sebe i naše voljene? Da li postoji etičko opravdanje ironije (ne, prema Barnsu, ironija je siromašno i sramno oružje slabog, korodirajućeg društva goreg od raka)? Da li je moguće pisati pjesme, muziku, bilo šta u zemlji u kojoj je sve već dugo čvrsto postavljeno naopako? Možete li živjeti u takvoj zemlji? Ne? A šta radite ako ste rođeni ruski kompozitor? Čak i ovom kratkom listom pitanja jasno je: Šum vremena je isključivo ruska knjiga, mnogo više ruska nego engleska. Svojom omiljenom muzikom našeg Šostakoviča, Barns je udahnuo nešto isključivo rusko, duboko, korijensko.“ 

Foto: Thedailybeast.com

Nadalje, u jednom intervjuu sam novinar je rekao Barnsu da su Rusi uvrijeđeni što je roman o Šostakoviču napisao engleski, a ne ruski pisac. „Šostakovič je umro 1975. godine. Prema tome, vaši romanopisci su imali 40 godina da pišu o njemu da su htjeli.“

Na pitanje kako je došao na ideju da piše o ovom poznatom ruskom kompozitoru, da li zbog njegove muzike ili zbog zanimanja za Šostakoviča kao značajne ličnosti svog vremena, Barns odgovara sljedeće: „Zavolio sam njegovu muziku otkad sam je prvi put čuo, ima tome gotovo 55 godina. I onda, iako obično nisam zainteresovan za živote kompozitora, 35 godina kasnije sam shvatio da Šostakovič nije bio samo veliki kompozitor, nego i snažan primjer šta se desi kad se umjetnost sudari sa moći. To me je podstaklo. Ali, kao što vidite, nekad prođe baš mnogo vremena da originalna ideja bude pretočena u roman. Iznad i izvan šuma vremena je muzika istorije. Nažalost, buka/šum traje jako dugo.“

U originalu je The Noise of Time i kako mi imamo sreću što možemo čitati na više jezika, neki su se pitali zašto su se pojedini prevodioci opredijelili za buku, a njihove kolege sunarodnici za šum. Ja ne osporavam nijedan izbor, pogotovo ne onaj čovjeka koji je preveo Uliksa, odnosno prof. Paunovića. Za mene je prava riječ krik, ne nužno u kontekstu šuma vremena, već u opisivanju Šostakovičevog mentalnog stanja i nervnih stresova. Nešto poput pritajeni krik, skriveni vapaj. Sad postajem neozbiljna, znam.

Inače, pretpostavlja se da je Šum vremena aluzija na istoimeno djelo pjesnika Osipa Mandeljštama, koji je svoju „neposlušnost“ režimu platio glavom, za razliku od Šostakoviča koji je tokom života uglavnom patio što nije imao hrabrosti da odabere sličan put.

Ovaj roman neki kategorišu u „nefiktivnu fikciju“, svakako primjerenije je biografska fikcija. Sam Barns je svjestan da se posljednjih godina pojavilo toliko kategorija u koje se svrstava pisanje, ali smatra da se čitaoci tim ne zamaraju. Ako je knjiga zadivljujuća, oni zaboravljaju kategoriju. Sa mnom prvom je upravo takav slučaj. Takođe, važno je naglasiti da je Barns poznat po tome što piše o stvarnim, poznatim ličnostima iz prošlosti i svjestan je nezahvalnosti takvog poduhvata zbog čega mu pristupa krajnje savjesno i temeljno. Malo koji iole ozbiljan pisac, kakav Barns nesumnjivo jeste, je spreman da rizikuje svoju reputaciju zbog površnosti.

Bez obzira što ovaj izvanredni, pritom i neveliki roman obiluje onim univerzalnim istinama sročenim na način svojstven vrhunskim majstorima pisane riječi, izdvojiću samo jedan citat iako bih najradije prepisala svaku drugu stranicu (bez pretjerivanja):

“Muzika – dobra muzika, velika muzika – ima u sebi neku stamenu, nesalomivu čistotu. Ona može biti ogorčena i očajna i pesimistična, ali nikada ne može biti cinična. A kad je kompozitor ogorčen, ili obuzet očajanjem, ili pesimističan, to znači da i dalje veruje u nešto. Čime se možemo suprotstaviti šumu vremena? Jedino onom muzikom koja je u nama samima – muzikom našeg bića – koju neki uspevaju da pretvore u stvarnu muziku. Koja se, tokom decenija, ukoliko je snažna i iskrena i dovoljno čista da uguši šum vremena, pretvara u šapat istorije.”

I da, još nešto! Ko nakon čitanja knjige nije slušao Šostakoviča, taj onda nije upotpunio lični doživljaj niti ga je produbio jednom sasvim novom dimenzijom. Osim što sam danima poslije uživala u njegovim kompozicijama koje su postale sastavni dio repertoara moje klasične plej liste, dugo sam imala i tzv. book hangover (nisam mogla da uzmem drugu knjigu želeći da što duže ostanem u atmosferi ove).

Prema tome, uživajte: https://www.youtube.com/watch?v=QN4WGxOlYe4

Iako tiranija političkih moćnika nije nešto što je nama, običnim taocima u ovom usudu od zemlje, strano, nećete se pokajati jer Barns je, svojom karakterističnom snagom imaginacije, nadmašio samog sebe. Preporuka za sve one koji vole političke romane i ličnu borbu i pokušaj očuvanja integriteta pod raznim pritiscima.

Još jedan intervju o Šostakoviču i Šumu vremena možete pogledati ovdje: https://m.youtube.com/watch?v=frTndVkgmjk